Na vrhuncu moćnog carstva Rima kad su bogati živjeli u izobilju, a imperatori zemlje bili opijeni moći i privilegijama, u carstvu je živjela i žena s imenom Locusta. Ona je koristila svoje neobično poznavanje botanike i znanosti kako bi donijela smrt brojnim moćnim ljudima, uzdižući sboj status ubojice koju će povijest pamtiti.

Postala je poznata i pod nazivom "Crna udovica imperijalnog Rima", a bila je posvećeni majstor svega što je otrovno, te mračna trgovkinja smrću.

Iako se spominje u brojnim drevnim knjigama, njen život je ostao tajanstven, no njene su inovativne, okrutne, inteligentne ambicije postale dijelom rimske legende. U svijetu u kojem je korupcija aristrokracije i dobra stara krvava osveta vladala, njeni su uvrnuti talenti bili tražena vrijednost i zaslužili su joj naziv najpoznatijeg ubojice u povijesti.

Iako je vrlo malo poznatih detalja o njenom ranom životu, zna se kako ju je rodila seljanka u Alpama negdje na području današnje Francuske. S obzirom na njeno galsko porijeklo, za pretpostaviti je kako je u nasljeđe dobila barem nešto mračnog znanja o otrovnoj kukuti i sličnim biljkama.

Kad se kao mlada žena doselila u Rim u 1. stoljeću, već je bila duboko povezana sa svijetom botanike te kako složiti najbolje otrove za agoniju i smrt. U ranim danima carstva, pronašla je društvo kojem je trebalo upravo to, budući da su često jedni druge promatrali kao gladijatore. Locusta je brzo uvidjela kako će njena znanja biti dobro prihvaćena od elite u Vječnom gradu.

Otrove testirala na životinjama

Poput opakog ljekarnika, Locusta je stvarala svoj imidž na osmišljavanju lijekova za život, a sve to kroz stvaranje "eliksira smrti". Ne samo da je bila sposobna otrovati svakoga tko joj se nije sviđao, već je često bila dobro plaćena za svoje umijeće od ljudi koji su njene usluge trebali. Locusta je često koristila životinje za testiranje svojih napitaka, mjereći kroz njih moć otrova kroz njihove reakcije. Taj joj je tip eksperimentiranja davao začuđujuću preciznost i pomogao joj ovladati sa savršeno smrtonosnim kombinacijama, ovisno o tome je li htjela da se netko danima muči prije smrti ili se trenutno ugasi. Ona je bila kreator smrti koji se koristio svime, od otrovnih gljiva do ljudske krvi.

Ubijanje moćnika i zatvor

Drevni je Rim bio prepun moćnih muškaraca koji su fantazirali o ubijanju svojih neprijatelja kako bi si povećali status. Locusta je te fantazije mogla pretvoriti u stvarnost, a sve što su trebali napraviti je bilo masno platiti i dobili bi točan eliksir koji odgovara njihovim potrebama - bilo s kokutom, arsenom, cijanidom, opijumom...

Te su snažne biljke potajno i prerano završile živote brojnih moćnika Rima, pritom gradeći Locustin ugled.

Dugo su njene žrtve umirale bez sumnje, no njen ugled nije omogućavao da ubojstva dugo ostanu tajnom. Uhićena je dva puta zbog ubojstva, no niti jedna optužba nije se zadržala zbog moćnih pozicija njenih klijenata. Oba puta su rimski senatori iskoristili svoje veze kako bi je oslobodili, većinom zbog sebične brige kako bi ih mogla razotkriti. Ovisili su o njenim lukavim metodama eliminacije neprijatelja i prijetnji, a upravo je to omogućilo njen poslovni procvat.

Nedvojben utjecaj

Oko 54. godine čini se kako je Locusti ponestalo sreće kad su je rimske vlasti uhitile treći put zbog zločina ubojituh namjera.
No, na Locustino iznenađenje, spasila je je Julia Agrippina, rimska vladarica i jedna od najistaknutijih žena u državi. Iako ju je povijest zabilježila kao bezobzirnu, ambicioznu, nasilnu i dominantnu, Agrippina je bila prekrasna žena velikog ugleda koja je oslobodila opasnu Locustu kao dio većeg plana s kojim je željela uništiti svog supruga, imperatora Kludija. Locusta je prigrlila takav zadatak ubijanja najistaknutije osobe do sada.

Čim je puštena iz zatvora, osmislila je plan. Agrippina, kćer Kaligule, udala se za svog ujaka Klaudija koji je bio 20 godina stariji od nje nakon smrti svog prvog supruga. U brak je ušla s 12-godišnjim sinom Neronom te je s bračnim statusom povećala svoj utjecaj u Rimu. Klaudije je posvojio Nerona, službeno ga postavivši za nasljednika. Zašto je Agripina odlučila ubiti svog supruga uz Locustinu pomoć ostaje nejasno, no pretpostavlja se kako ima veze s njenom velikom željom da Neron što prije zavlada.

Smrt imperatora

Večer prije ostvarenja ubojitog plana, Locusta je otrovala osobnog čuvara Klaudija kako bi on, bolestan, trebao biti oslobođen svojih dužnosti. Potom je zgodno uskladila da službeni "kušač hrane" cara bude taj dan oslobođen posla, s čime je oslobodila put otrova do carskog stola. Dok je Klaudije jeo ubojite gljive koje mu je pripremila, počeo se daviti i kašljati kako mu je otrov ulazio u tijelo. Pao je s prijestolja, uzbunjujući sve oko sebe te se valjao po podu dok mu je liječnik pristupio. Doktor mu je gurnuo pero u grlo kako bi povraćao, no Locusta je bila lukava te je prethodno pero umočila u otopinu otrova na bazi strihinina. Tako je pero samo osiguralo njegovu smrt.

Neron

Baš prema planu, Neron je zasjeo na prijestolje, a Locusta je očekivala veliku novčanu nagradu. Umjesto toga, Agrippina ju je optužila za ubojstvo te je tajo prevarila, no nije mogla puno učiniti oko toga.

Dva je mjeseca trunula u zatvoru, iščekujući smrt, dok joj se na veliko iznenađenje pružila još jedna prilika da izvuče živu glavu. Ona je stigala od samog Nerona, koji je uvidio Locustinu vrijednost kao učinkovite ubojice. Oslobodio ju je, dao joj novac i zemlju, aristokratsku titulu te je javno proglasio nevinom, a Locusta je opet bila na samom vrhu moći - barem trenutno.

Uskoro je Neron zatražio njenu pomoć s ciljem da ubije svog polubrata Britannicusa, koji je imao samo 14 godina i bio je jedini koji bi mogao u budućnosti polagati prava na prijestolje. Neron je već tada bio poznat po svojoj zlobi i poremećenosti - pokušao je ubiti vlastitu majku, istukao je svoju trudnu ženu do smrti te je kastrirao mladog dječaka samo kako bi se mogao oženiti za njega.

Da bi bio siguran kako će plan uspjeti, u svoje je odaje pozvao slugu tjelesne građe poput Britannicusa, kojeg su potom natjerali da popije otrov. Dječak se previjao i stenjao pred njima, a nakon što je umro, bilo su sigurni da je otrov odgovarajući.

Smrt Brittanicusa

Nero je potom pozvao svog mlađeg brata na proslavu u palaču, a gozba je bila pravo veselje sve dok Britannicus nije kušao otrovano vino. Ono mu je natjeralo pjenu na usta i izazvalo treskavicu, a Neron je naredio da ga odnesu te umirio goste kako je riječ o napadu epilepsije, od koje je mladić doista bolovao. Britannicus je umro prije nego su ga odnijeli - dok su ga svi gledali, a iza fasade velike tuge, Neron je likovao.

Locustin prosperitet

Život je za Locustu bio doista san sljedećih 14 godina, ne samo da je dobila poticaj od Nerona da truje bilo koga tko mu se ne sviđa, već je i otvorila vlastitu žensku školu za trovanje, učeći sljedbenice svojim znanjima.

Živjela je kao kraljica i trenirala buduće mlade ubojice (poput ozloglašene Martine koja je otrovala Agrippininog oca Germanicusa kasnije) te je unaprijedila svoje znanje iz kemije i biologije testirajući ih na kome god je poželjela.

Nažalost, njen zaštitnik Neron nije bio osobito popularan u Rimu, a 68. g. ga je Senat proglasio neprijateljem države te su ga osudili na smrt javnim premlaćivanjem. Nakon bijega, Nero je ubijen vlastitim nožem.

Locustin kraj

Trovačici je napokon ponestalo sreće, a Neronov nasljednik Galba nije ju nimalo simpatizirao. Po starom rimskom običaju, dao ju je vući ulicama u okovima, javno je ponižavajući i pogubivši vješalima donoseći kraj njenom otrovnom teroru.