Dvojica visokih vođa brutalnih Crvenih Kmera provest će ostatak života u zatvoru. Nuon Chea i Khieu Samphan osuđeni su za zločine protiv čovječnosti počinjene tijekom sedamdesetih godina kada je ubijeno gotovo dva milijuna ljudi u Kambodži pod brutalnim režimom Pol Pota.

1975. godine oružanom revolucijom su marksisti došli na vlast i bili su odlučni u vraćanju države u kameno doba. Tjerali su milijun ljudi da napuste gradove i vrate se u sela kako bi radili na društvenim farmama.

Čitave obitelji su umirale od gladi, iscrpljenosti ili su jednostavno smaknute kao politički neprijatelji. Stotine tisuća ljudi ubijane su logorima smrti rasutima diljem Kambodže.

Zloglasni zatvor

Jedan od najzloglasnijih bio je smješten u blizini glavnog grada Phnom Penha, u nekadašnjoj srednjoj školi. 1975. godine, samo četiri mjeseca nakon dolaska Crvenih Kmera na vlast, škola je pretvorena u zatvor i centar za ispitivanje. Bodljikavom žicom okružen je čitav kompleks, a nekadašnje učionice preko noći su postale zatvorske ćelije.

Procjenjuje se da je više od 17.000 ljudi prošlo kroz zatvor Tuol Sleng, službeno nazvan Sigurnosni zatvor 21. Međutim, neki kažu da je možda i više od 20.000 ljudi prošlo kroz zatvor tijekom četiri godine brutalne vladavine Crvenih Kmera.

Svi zatvorenici su fotografirani po dolasku u zatvor, a često su s osumnjičenicima zatvarane i njihove obitelji. Nakon toga bi ih sproveli u njihove ćelije i privezali bi ih lancima. Zatvorenici razmješteni u manje ćelije bi bili privezani za zidove ili podove, a u većim ćelijama za čelične šipke na podu. Spavali bi na golom betonu i nisu smjeli razgovarati jedni s drugima.

Mučenje počinje

Svaki dan zatvorenicima je bio isti. Buđenje je bilo u 4:30 kada bi se morali skinuti dok su čuvari provjeravali jesu li i dalje zatvorenici čvrsto privezani i da kojim slučajem nisu uspjeli skriti nešto čime bi mogli počiniti samoubojstvo. Hrana im se svodila na četiri žlice riže dva puta dnevno, a tijekom čitavog dana bili su u strahu od ispitivanja.

Ispitivanje je trajalo sve dok zatvorenik ne bi umro ili priznao što mu se stavljalo na teret. Zvjerskim mučenjem bi stručno izvlačili brojne informacije iz zatvorenike.

Redovito su premlaćivali zatvorenike, električni šokovi bili su svakodnevica i povremeno su znali užarenim predmetima nanositi teške ozljede zatvorenicima. Neki zatvorenici su pričali o tome kako su ih rezali noževima ili gušili plastičnim vrećama.

Nekima su čupali nokte i istovremeno bi polijevali alkohol na otvorene rane. Žene su povremeno silovale, ali to je ipak bilo rijetkost, a silovatelji su redovito smaknuti zbog zločina.

Brojni zatvorenici su umirali od mučenja, ali to je ipak bilo protiv zatvorskih pravila zato što su vlasti trebale priznanja, a ne mrtvace. 

Vadili organe

Medicinska služba zatvora nije postojala za liječenje zatvorenika već je to bio samo nastavak sustava mučenja. Najmanje stotinu ljudi ubijeno je eksangvinacijom; spojili bi ih na infuzijsku pumpu i izvlačili i posljednju kap krvi iz nesretnik zatočenika kako bi otkrili koliko čovjek može živjeti bez krvi. Neki zatvorenici ubijeni su tako što su im vadili unutarnje organe bez anestezije.

Zatvorenici bi na kraju priznali sve, a često bi "uljepšavali" događaje iz života. Redovito bi pisali desetke stranica o svojoj obuci za agenta CIA-e, KGB-a ili čak vijetnamskih tajnih službi. Nakon toga su redovito ubijani, a zabilježeno je samo 7 preživjelih zatočenika Tuol Senga.

Zatvorenici i njihove obitelji prebačene su u obližnji kompleks Choeung Ek gdje su ih ubijali čime su stigli. Često su to bila mučna ubojstva hladnim oružjem kao što su željezne šipke ili mačete zato što Crveni Kmeri nisu imali dovoljno streljiva za sva ubojstva, a kasnije si nisu mogli ni priuštiti streljivo.

Na mjestu Choeung Eka danas stoji budističko obilježje s više od 5.000 ljudskih lubanja žrtava brutalnog režima Crvenih Kmera.