Nakon prve utakmice Irana na svjetskom prvenstvu prije četiri godine, medije je okupirao njihov golman Alireza Hakiki. Istini za volju, nije se iskazao obranama već svojim dobrim izgledom. Ove godine je Iran također punio stupce novina svojim reprezentativnim golmanom, opet Alirezom, samo što se ovaj preziva Beiranvand i, kako piše Guardian, nije baš tako privlačan kao Hakiki.

Njegova životna priča pak ostavlja bez daha. Beiranvand je rođen u gradiću na zapadu Irana u planinama Zagros i to u nomadskoj obitelji. Nomadskoj u punom smislu te riječi. Naime, njegovi su pastiri i redovito su se seljakali da bi pronašli pašnjake za svoje ovce. Alireza, kao najstarije dijete, od malih nogu je radio kako bi pomogao svojoj obitelji. Potpuno prirodno, njegov prvi posao bilo je čuvanje ovaca, a u slobodno vrijeme se bavio nogometom i lokalnom igrom Dal Paran, varijacija kamena s ramena. 

Kad je Beiranvand napunio 12 godina, njegova obitelj se trajno nastanila u Sarabiasu, gradiću od nekih tisuću stanovnika, gdje je Alireza ostvario prve nogometne korake u lokalnom klubu. Počeo je igrati kao napadač da bi slučajno završio kao vratar nakon jedne nesretne ozljede prvog vratara. Odlučio je da mu se baš sviđa tamo igrati, ali njegov otac se tome žestoko usprotivio.

"Ocu se nije svidjelo što me zanima nogomet i htio je da radim. Čak mi je potrgao dres i rukavice pa sam goloruk branio nekoliko puta", kazao je Alireza za Guardian.

Zbog toga je odlučio pobjeći u Teheran u potrazi za nogometnom srećom. Novac za autobusnu kartu je posudio od rođaka i činilo se da ga stvarno prati sreća. Istim busem je putova Husein Fez, trener jednog lokalnog kluba i rekao je mladom Alirezi da se može priključiti treninzima za tristotinjak kuna. Alireza nije imao toliko novca, a nije znao ni gdje će prespavati. Svoje noći je provodio oko spomenika Azadi gdje se često okupljaju beskućnici. 

Jednom prilikom mu je ponuđen smještaj, ali mladi golman se u posljednji trenutak predomislio i otišao spavati kod stadiona kluba gdje je trenirao. "Ujutro sam shvatio da su mi ljudi ostavili kovanice dok sam spavao. Mislili su da prosim. Nisam se bunio i po prvi put u ne znam koliko vremena sam si kupio pošten doručak", govori Alireza.

Konačno mu je Feiz dao priliku za igru čak i besplatno. Beiranvand je dva tjedna prespavao kod kolege iz kluba, a kasnije se zaposlio u tvornici odjeće u vlasništvu obitelji drugog kolege samo da bi imao gdje spavati. Idući posao mu je bio u autopraonici gdje je, zbog svoje visine, bio specijaliziran za pranje džipova. Jednom prilikom je u praonicu došao legendarni napadač Ali Daei, a Alirezini kolege su ga nagovarali da se obrati Aliju koji vodi teheranskog prvoligaša Saipu, da mu pomogne oko napretka u karijeri.

Alireza to nije uradio jer mu je bilo previše neugodno, ali je uskoro dobio priliku nastupati za prvoligaša Naft-e-Tehran. Isprva su mu dopustili da spava u sklopu stadiona, ali su mu nakon nekog vremena rekli da si mora naći samostalan smještaj. Tako je bio opet prisiljen tražiti novi posao s plaćenim smještajem, a s vremenom je počeo raditi i kao čistač ulica pa mu je bilo posebno naporno održavati potrebnu fizičku spremu za utakmice. Kako nije dobivao pravu priliku u Naftu, otišao je na probu u jedan drugi klub i tamo se ozlijedio. Uprava Nafta mu je promptno uručila otkaz, ali ni taj drugi klub ga nije htio primiti.

Sudbina mu se opet osmjehnula kad ga je nazvao trener mlade ekipe Nafta i ponudio mu novi ugovor. Beiranvand je sve bolje i bolje igrao, a s vremenom je postao prvi golman Nafta i iranske reprezentacije. 2014. godine je prvi put zapeo za oko medijima nakon što je rukom bacio loptu sedamdesetak metara i tako asistirao suigraču za zgoditak.

Mladi golman je privukao pažnju i hrvatskog trenera Branka Ivankovića koji ga je doveo u svoj Persepolis i dao mu jedinicu na dresu. 

Alireza priča da mu je san zaigrati u nekom velikom europskom klubu kao što je Liverpool ili PSG, a možda mu se čak i ostvari san nakon dosta dobrih partija na svjetskom prvenstvu. Portal WhoScored proglasio ga je igračem utakmice nakon pobjede Irana nad Marokom.

Kako piše Guardian, ne bi bilo čudno da mu se želja ostvari. Na kraju krajeva, nomadima je čitav život jedno veliko putovanje.