Nikad nećemo doznati što je bilo grofu Antunu Jankoviću da u velikom parku oko također velikog baroknog dvorca, koji je nakon sedam godina gradnje dovršen te 1777. godine, dvorca propisno podignutog na brežuljku kojeg se “ni Beč ne bi postidio”, pisao je Von Taube iste godine, posadi i stablo ginka (ginkga biloba). 

Odakle grofu uopće ta ideja, pa sjeme ili mladica? Jesu li stigli Putem svile iz Kine, preko francuskih misionara, koji su ga donijeli 1727. godine u Europu ili, što je najvjerojatnije i ne isključuje francusku vezu, iz Beča? 

Misterij je to veći što je to drvo, baš daruvarski ginko, jedno od deset najstarijih stabala ginka izvan Azije, pa ako je i stigao iz razvijenijih dijelova Carevine, u međuvremenu je nadživio svoje vršnjake. 

Teško da ćemo ikad rekonstruirati motive i viziju grofa Jankovića, kažem, ali možemo biti sigurni u to da nije sanjao kako će ta mladica jednog dana konkurirati za Europsko stablo godine i imati dobre izglede da to i postane, samo ako dobije podršku tebe, dragi čitatelju, i tvojih prijatelja, ako se udružimo i učas, s nekoliko klikova glasamo na internetskoj stranici: https://www.treeoftheyear.org/vote. Uopće ne sumnjam da tako možemo nadmašiti i rusku usamljenu topolu, koja trenutačno vodi za samo 2000 glasova. Klik, klik, pih, prvaci smo Europe! 

Daruvarski ginko do ove kandidature je došao tako što je pobijedio u nacionalnom glasanju. Što bi njegova pobjeda značila prvenstveno za Grad, a bogami i za Republiku, nije teško dokučiti, certifikat stabla godine je važan i podrazumijeva, premda je daruvarski ginko već ušao u popis zaštićene prirodne baštine Republike Hrvatske, još veću skrb. Pridonosi ovo natjecanje senzibiliziranju javnosti za brigu o prirodi, za druge vrste, za ekološko i univerzalno, mapira nas na kartu Europe, otkriva respektabilnu tradiciju i šapuće protiv klimatskih promjena. Sadite šume i budite ljudi!

Nije pojma grof imao kad je ginko sadio da će jednom konkurirati za nekakvu europsku titulu, koja se dodjeljuje od 2011. godine, na češki poticaj i na temelju najbolje priče o stablu, njegove ukorijenjenosti u zajednicu. Europa je tad bila druga, feudalna i latinska, s Turcima na Balkanu, marijaterezijansko doba na samom kraju, a nije ni mogao za svog života razlikovati mladice. 

Naime, kod ginka se dosta dugo teško razlikuju muški primjerci, razgranati, plećati, i ženski, vitki i visoki, koji se puno počinju granati visoko, visoko, gdje se ptice već sigurno gnijezde. Jednom kad se počnu razlikovati, uzgajivači često ženske primjerke posijeku jer u jesen njihovi plodovi nemaju najugodniji vonj. Ali pored daruvarskoga ginka odavno prozvanog Adam, unatoč tom femicidu, stoji i ženski, jednako davno nazvan Eva, par koji će uskoro zabilježiti četvrt tisućljeća zajedničkog života. 

Ili suživota, ako vam draže, koji se događa pod zemljom, jer sigurno je da se korijenjem dodiruju i izmjenjuju ljekovite tvari i gljivice, jedno drugom uskače po potrebi, pa tako već 243 godine. Ne morate biti iz Daruvara, niti vam ginko mora rasti navrh ulice, u parku, ispred dvorca, za opčinjenost je dovoljno pogledati fotografije i malo zaviriti u biografiju te čudesne pravrste, itekako živog fosila bez bliskih srodnika, vrste starije od dinosaura, koja će, po svemu sudeći, nadživjeti i našu vrstu jer, recimo, ginko je toliko otporan na zagađenje da su mnogi primjerci u Japanu preživjeli i zračenja i toplinske udare atomskih bombi. 

Ne morate imati osobno iskustvo neuspješnih pokušaja pentranja više od najnižih moćnih grana opsega običnog drveta ili konja, jer tako je to kad je deblo opsega većeg od sedam metara, ni pamtiti hrapav dodir dubokog reljefa njegove kore. 

Niste morali, kao moja generacija, cijele jedne godine pored njega ulaziti u osnovnu školu koja je jedno vrijeme bila smještena u dvorcu. Ne znam je li nas ginko svojim čudesnim svojstvima, koja, čuli ste to u reklamama, poboljšavaju memoriju, pomažu kod Alzheimera, periferne cirkulacije, impotencije, srčanih tegoba, depresije, demencije, zaboravljivosti…, išta opametio i ozdravio, izgleda da nije, a čisto sumnjam da je do njega. Ne morate imati ta iskustva, ali ginku se može vjerovati, iskusnija je to vrsta od svih drugih.

Poticao je taj ginko dječju maštu. Recimo, u džungli moje mašte noću su se u njegovoj krošnji rojile vile, a u njegovu hladu lijeno zijevali lavovi, jedno vrijeme sam bio uvjeren da je taj naš Adam baobab, nekako su mi uz to ime išle ta moćna razgranatost i razlistanost. Pa to lišće, tone lišća karakteristična oblika pačjih stopala, tako ga Kinezi i zovu, dok ga Europljani zovu, pomalo mojoj mašti daju i za pravo, prevedeno s raznih jezika: slonovo drvo, stablo života, djevojačka kosa, vilina kosa, srebrna marelica, stablo djed-unuk… Ovo zadnje mi je najljepše. 

Ne morate biti iz Daruvara, ali lako ćete shvatiti što može značiti jedno obično - koliko god bilo neobično i iznimno drvo - stiglo iz dalekoga Kitaja, koje je sasvim sigurno impresioniralo moje bake i djedove, i još starije pretke, kojih se sjećam samo s fotografija ili iz nepouzdanih priča već mrtvih usta, koliko je to drvo bilo i ostalo os oko koje se namotala povijest grada i stanovnika. 

Vidim pradjeda, Karla Lokotara, bačvara ufitiljenih brkova, kako potkraj pretprošlog stoljeća zadivljeno gleda u to stablo - kao bačvar sigurno je cijenio drvo, dodirivao duboki reljef kore - možda ga isto tako doživljavao kao vezu s precima i potomcima, portal u prošlost i poruku za budućnost. E, o tome se radi, o budućnosti, jer ljudi smo kojih nema bez drveća.