U Vatikanu će u četvrtak kardinal Víctor Fernández, prefekt Dikasterija za nauk vjere, voditi konferenciju za novinare o "duhovnom iskustvu" Međugorja, najavio je Vatikanski tiskovni ured. Iako nisu objavljeni nikakvi dodatni detalji, tiskovna konferencija održava se u okviru novih Normi ​​za postupanje u razlučivanju navodnih nadnaravnih pojava, koje je u svibnju objavio Dikasterij za nauk vjere. Od tada je Sveta Stolica izdala odluke o raznim navodnim marijanskim ukazanjima i pobožnostima.

Povodom toga ponavljamo tekst o ukazanju Gospe u Međugorju objavljen 15. kolovoza 2018. godine. 

Prvi put 24. lipnja 1981. godine šestero mladih - Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović, izvijestilo je o ukazanju Majke Božje na brdu Crnica, u Međugorju. Tada su se uplašili i pobjegli, no sljedećeg dana djeca su ponovno došla na brdo, a Gospa im se opet pokazala. Molili su i razgovarali s Bogorodicom, a ona im je povjerila deset tajni koje će biti objavljene svijetu kad za to dođe vrijeme. To vrijeme još nije došlo...

Izvještaji o ukazanju Gospe su se ponavljali i tako je Međugorje s vremenom postalo jedno od poznatijih marijanskih hodočasničkih odredišta. Otada je prošlo 36 godina, a vizura Međugorja dramatično se promijenila - nekad mjesto u kojem se moglo vidjeti samo lokalno stanovništvo danas godišnje posjeti i do milijun vjernika sa svih strana svijeta. Stanovnike kraja u posljednje je vrijeme uzdrmala činjenica da Papa sve manje vjeruje da se Gospa tamo uopće ikad ukazala, a posebno ih je razbjesnio mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić koji je prije nekoliko dana izjavio kako se Gospa u Međugorje nikada nije ukazala, te da je sve manipulacija vidjelaca i svećenika.

Nije to prvi put da se Međugorje našlo u središtu afera, obzirom da se već godinama ponavljaju priče kako je ukazanje Gospe biznis kojim se naivnim vjernicima uzima novac.

O tome kakvo je Međugorje bilo i kako je izgledalo to prvo vrijeme kada nakon navodnih ukazanja zabilježio je zagrebački svećenik Mijo Gabrić koji je tada bio novinar i foto reporter Glasa Koncila i jedan je od rijetkih koji ima vrlo opsežnu foto arhivu dok Međugorje nije postalo mjesto masovnog hodočašća. Brojne fotografije objavio je u svojoj fotomonografiji "Međugorje a.d. 1981.", u kojem je Gabrić iznio i svoja svjedočenja o prvim danima Međugorja.

“Mnogo je vremena proteklo, punih 30 godina, od kada su vidioci u Međugorju uzburkali javnost rekavši da vide Gospu. Bio sam prvi novinar koji je o tome opširnije i pozitivno izvijestio. Mnogo mi je detalja iz sjećanja izblijedjelo, osobito datumi, ali su mi u pamćenju ostale neke ključne činjenice. Te činjenice, koje su na prvi pogled sitnice, meni su bitne za razumijevanje povijesnih dimenzija Međugorskih ukazanja.

Šezdesetdevete godine zaređen sam za svećenika zagrebačke nadbiskupije i od tada puno radno vrijeme radio sam kao novinar, odnosno reporter, vjerskih novina Glasa Koncila. Bio sam među novinarima najpokretljiviji, vozio sam auto, diplomirani sam fotograf. Zato sam najčešće išao na teren. Koncem lipnja 1981. godine nazvao je u uredništvo Glasa Koncila fra Ferdo Vlašić, tada glavni urednik Naših ognjišta (vjerskog mjesečnika hercegovačkih franjevaca) da je u Međugorju veliko uzbuđenje, da su neka djeca vidjela Gospu. Glavni urednik Glasa koncila Živko Kustić poslao me odmah u Međugorje.

Župnik u Međugorju bio je tada fra Jozo Zovko, moj prijatelj. On je sa svojim vjeroučenicima, više godina prije međugorskih događanja, pobijedio na Vjeronaučnoj olimpijadi (tada cijele Jugoslavije) koju sam s don Lukom Depolom organizirao. Fra Jozu sam s njegovim pobjednicima vjeroučenicima vodio na nagradno putovanje u Rim k papi Pavlu VI.

U vrijeme kad su djeca počela imati viđenja, fra Jozo je imao vrlo aktivnu zajednicu odabranih ‘sljedbenika’ svojih ‘seminara’ koje je držao ne samo u Međugorju nego i diljem države i nije mu odgovarao nekakav novi pokret, novo vjersko gibanje izvan njegovih seminara, jer seminari su u komunističkoj duhovnoj pustinji ‘išli’ fantastično.

Čim se pročulo da su djeca vidjela Gospu, kao munja bljesnule su se dvije društvene reakcije.

S jedne strane pobožan priprosti puk je nahrupio u međugorsku župnu crkvu i na Podbrdo – mjesto gdje su djeca vidjela Gospu. Pobožni su vjernici, osobito žene, htjeli susresti vidioce, moliti s njima i dotaknuti ih.

S druge strane Komunistička partija se uzbunila; djeca su rekla da im je Gospa povjerila deset tajni, a u narodu se govorilo da jedna od tih tajni kaže da će komunizam propasti. Policija i partijski agenti brutalno su se obrušili na svećenike i roditelje vidjelaca, a djecu bi strpali u kombi vozali u nepoznatom pravcu te ih putem plašili i psihički zlostavljali.

Koliko će komunistima Međugorje nanijeti straha, vidi se po tome što će kasnije pokrenuti politički proces protiv fra Joze Zovka, protiv fra Joze Križića (bio je izvrstan propovjednik slobode vjere) i protiv gore spomenutog fra Ferde Vlašića. Sva trojica će biti osuđeni i robijati u zloglasnom zatvoru u Zenici. (Bio sam prisutan na suđenju. Ne znam da li je itko kasnije objavio zapisnike tog sramnog političkog procesa.)

Kad sam, na vijest o viđenjima, dojurio u Međugorje i javio se župniku fra Jozi, on me čudno upitao: zašto sam došao i zar ja vjerujem u te dječje gluposti. Rekao sam mu da to gledam novinarski i eshatološki: Ako to što djeca tvrde smeta komunizmu i borbenim ateistima, a komunisti imaju dobar nos, onda u dječjim tvrdnjama ima Božjeg prsta. Fra Jozo se nasmijao i rekao: ‘Dobro, možda imaš pravo, pustit ću djecu pa neka se stvar sama iskristalizira’.

Ja sam mu tada rekao da bih htio razgovarati s djecom-vidiocima. On mi reče neka pričekam do navečer, djeca će tada doći u sakristiju i ondje imati viđenje. Fra Jozo je sklanjao djecu za vrijeme njihova viđenja u sakristiju, da na neki način spriječi popularizaciju i radoznalost svjetine.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Navečer su stigla djeca vidoci: Vicka, Marija, Ivan i Jakov, dok je Ivanka bila otišla u Sarajevo; normalna djeca, brzo smo se upoznali, čak smo se šalili. Otišli smo u sakristiju. Tu su bile neke časne sestre, nekoliko franjevaca i laika. Svi smo molili krunicu, a djeca su predvodila. Onda odjednom djeca stala s molitvom, nastala je tišina, kao da ste na magnetofonu pritisnuli STOP; oči su dječje postale staklene, gledali su nepomično gore. To je trajalo jedno kratko vrijeme, pola minute, možda dvije minute, ne mogu reći, i tada kao da ste opet pritisnuli PLAY, krunica je dalje zaromonila, pogled djece postao je normalan. Ja sam za vrijeme viđenja fotografirao vidioce. Kad smo izašli iz sakristije, kratko sam razgovarao s vidiocima i dogovorio za sutradan poduži razgovor sa svima. Navečer sam otišao u Mostar biskupu Pavi Žaniću, kod kojega sam i noćio.

Sutradan smo obojica došli u Međugorje i razgovarali s vidiocima, sa svakim vidiocem nasamo, da ih možda uhvatimo u kontradikciji. Nije bilo kontradikcije. Djeca su opisivala kako je Gospa izgledala te što su razgovarali s Gospom. To su bili jednostavni razgovori. Sve sam snimao na kazetofon. Nakon razgovora s djecom, biskupa sam Žanića povezao autom u Mostar. Čim smo sjeli u auto, biskup, pod dojmom susreta s djecom, izričito mi reče: ‘Djeca ne lažu.’ To sam objavio i u Glasu Koncila u dužoj reportaži. Bila je to prva velika i pozitivna vijest o Međugorskim ukazanjima.

Tjedan dana poslije dovezao sam u Međugorje profesionalnu fotografsku opremu. Snimao sam vidioce za vrijeme ‘viđenja’ s uperenih u oči 4x800 Wattsekundi fleš rasvjetom, na udaljenosti od oko 2 metra. To je takva snaga bljeska da ljudsko oko nakon bljeska mora trepnuti. Namjerno sam bljeskao za vrijeme viđenja (i fotografirao) te gledao u oči vidjelaca. Nijedno dijete-vidjelac nije okom trepnulo. Kad je prestalo viđenje i nastavljeno moljenje krunice, pri svakom bljesku djeca bi trepnula.

Iz svojih osobnih iskustava u Međugorju te pogleda na društvenu i političku situaciju te daleke 1981. mogu zaključiti sljedeće:

* Kad se pročuo glas da je jedna od tajni propast komunizma, svi smo se smijali. U to vrijeme Vatikan je slao svoga Tajnika Casarolija u Beograd da kuje diplomatske veze s Kinom i Rusijom, jer svi smo mislili da se treba prilagoditi na buduća stoljeća komunizma. Tajni o propasti komunizma svi smo se smijali, vjerovali su jedino komunisti pa su zato progonili vidioce, maltretirali nadolazeće hodočasnike, ucjenjivali proizvođače međugorskih sličica i razglednica.

* Djeca su govorila kako Gospa stalno poručuje: ako se ne obratite, dogoditi će se velika katastrofa. Svi smo mislili da je to neki potres, meteor, poplava…. Nitko nije slutio skoru tragediju rata, koji je zahvatio bivšu Jugoslaviju točno deset godina kasnije. Pored strašnog rata u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini odnio je gotovo sto tisuća života, isto toliko ranjenih i nebrojeno mnoštvo do smrti ojađenih.

* Neki predbacuju: ‘Kakva je to Gospa koja se u Međugorju javlja godinama a u Fatimi i Lurdu samo nekoliko puta!?’. Pitam ja, tko bi to trebao pisati scenarij kako će se Gospa javljati, odnosno kako će je vidioci gledati i doživljavati. Ja nigdje nisam pisao: ‘Gospa se ukazala’ jer to nitko ne može znati ni dokazati, nego govorim da su ‘Gospu vidjeli vidioci’ što je činjenica. Što se doista ontološki događa, gdje je Gospa, je li to Gospa, je li to sugestija, je li takva i slična viđenja Stvoritelj ugradio u ljudski bitak kao i ekstazu, kao i evoluciju (vremensko dugo stvaranje – dugo samo u ljudskim očima), kao i čudotvorstvo svetaca i nekih pojedinaca….? Odgovor ćemo znati samo na onome svijetu.

* Osobno imam indicija da su promjenu biskupova stava s pozitivnog na negativno, o vidiocima i ukazanjima u Međugorju, i kasnije pojačani sukob između biskupa i franjevaca, proizvele jugoslavenske tajne službe, koje su s jedne strane bodrile, odnosno huškale fratre, a s druge biskupa i njegove savjetnike. Imam za to i neke svjedoke, no nisam siguran da li su još živi. Možda bi se danas moglo zaviriti u dokumente jugoslavenskih tajni službi i potvrditi ovu moju teoriju.

* Neki kažu: fratri su izmanipulirali djecu vidioce. Možda u nekom smislu i jesu kasnije. Ali zar mi i danas ne manipuliramo s Isusom na tisuće načina? Zar zato da kažemo: Isusa nema?

* Unatoč svemu, ostaje nepobitna činjenica: više Boga i više Neba ima u Međugorju nego na Trafalgar squareu ili na Elizejskim poljanama, čak više nego u nekoj župnoj crkvi. U Međugorju je više ljudi ozdravilo duhovno, ali i tjelesno nego u nekoj velikoj kući duhovnih vježbi ili skupom sanatoriju. Međugorje je postalo proročko mjesto unatoč slabostima, i vjernika, i fratara, i svećenika, i biskupa.”