Svakog dana, svakog trenutka - žene se na prevaru i često prisilno nađu u trgovini ljudima, gdje su one najvažniji faktor industrije tzv. seks roblja. Statistike su nepouzdane budući da je većina takvih aktivnosti skrivena te se maskira navodno legalnim poslovima, poput rada u bordelima (gdje su oni legalni) i tzv. salonima za masažu, piše New York Post. 

Oteta iz svog doma i odvedena u pakao prostitucije

Sandra, 30, je bivša žrtva trgovina ljudima i seksualna robinja, kojoj je u izlasku iz tog pakla pomoglo američko udruženje Sanctuary for Families. Ona je oteta iz svog doma u centralnom Meksiku s 19 godina, kad je prisiljena na ulazak u svijet prostitucije. Od svog je vlasnika-svodnika uspjela pobjeći 2011. i od tada joj je pružena opsežna psihološka pomoć i pravno savjetovanje, kao i zdravstvene usluge. Želeći zaštititi svoju obitelj, u ispovijesti je odbila spominjati svoje prezime.

Na dobar dan sam morala spavati sa samo 30 njih. Uvijek sam nosila usku i kratku minicu i štikle. Afredo je bio moj svodnik te bi on organizirao vozače koji bi me vozili u različite dijelove grada, poput Corone, Brooklyna i Jackson Heightsa. U autu bi uvijek zadrijemala. Svaki tjedan sam imala drugog vozača.

Na loš dan, kad bi napustili New York i otišli na Long Island ili u Connecticut, za mene nije bilo odmora. U jednom danu, bilo bi 16 radnih sati, a to bi značilo 80 muškaraca na meni.

Alfredo bi me tukao, oduzimao mi hranu, pa čak i vodu. Vozači s kojima je on radio reklamirali bi prostitutku na tzv. chicha kartici koje bi dijelili potencijalnim klijentima dok bi posrtali izlazeći iz jeftinih noćnih klubova u Brooklynu i Queensu.

I ja sam bila prisiljena dijeliti karticu budućim mušterijama. Ponekad bi te kartice imale sliku gole žene, a ponekad bi se na njima reklamirao dječji rođendan, no svi su znali što one znače - broj na poleđini je služio za dogovaranje susreta sa ženama, njihovu dostavu. Dostavljali su nas poput pizze.

Neki od muškaraca su bili fizički radnici, no neki su bili dobro odjeveni, u odijelima. Ako su govorili španjolski, plaćali bi 35 dolara za 15 minuta sa mnom. No, ako su govorili engleski, cijena bi rasla na 45 dolara. Za tu cijenu mogli su raditi sa mnom što su htjeli.

Ljudi misle da prostitutke nekako uživaju u tome što rade, no mogu vam sa stopostotnom sigurnosti reći kako je to vrlo daleko od istine.

Nikad nisam bila prostitutka. Nisam učinila ništa pogrešno, no svaki dan kroz četiri godine koliko sam bila zatočena sam silovana. Nisam bila dio Rendon-Reyes grupe, no moji otmičari su koristili istu taktiku, sigurna sam.

Alfredo me premlaćivao, prijetio kako će mi pobiti obitelj ako ne budem činila što mi on kaže. Rođena sam na farmi u malom gradiću od svega 3000 ljudi, okruženom s dvije planine. Tamo vlada glad i siromaštvo, a ja sama imam 16-ero braće i sestara. Često nismo imali dovoljno za jesti. Završila sam samo šest razreda osnovne škole, a onda sam ostala kod kuće pomagati svojoj majci.

Sve počinje s prevarom

Kad sam navršila 16 godina, počela sam raditi u tvornici cipela gdje sam zarađivala oko 4 dolara za smjenu od 11 sati. Alfreda sam upoznala slučajno, kad sam imala 19 godina. On je bio star kao ja, a pristupio mi je kad sam za majku obavljala zadatke po gradu. Rekao mi je kako njegov brat traži radnike u svom dućanu s mobitelima.

Dala sam mu svoj broj telefona i tjedan dana kasnije me zvao da počnem raditi. Nakon što sam tjedan dana radila, Alfredo mi je rekao da mu se jako sviđam. Rekao mi je da me želi upoznati sa svojim roditeljima te me je tražio da idem s njim do drugog grada gdje se oni nalaze, 30 minuta autobusom udaljenog od nas. 

Našla sam se s njim na autobusnom kolodvoru, a dok sam ja bila na WC-u, on nam je kupio karte. Sjeli smo na autobus, no nakon što je prošlo više od sat vremena i nismo stigli, postala sam nervozna. Vani se smračilo i počela sam paničariti. Morate razumjeti kako cijeli svoj život nisam bila nigdje izvan svog rodnog grada. Cijelo sam ga vrijeme ispitivala "kamo to idemo", a on je ležerno odgovarao "kod mojih roditelja",

Bila sam tako glupa da nisam rekla mami za Alfreda, a kad me on prisilio da je nazovem s mobitela i da joj kažem da ne brine za mene, odmah sam znala što će mi reći. Rekla sam joj da sam s muškarcem kojeg sam upoznala u gradu, a ona me nazvala "pendaja" (idiot) i poklopila mi slušalicu.

Svjetska prijestolnica trgovine s ljudima

Nakon više od četiri sata, stigli smo u Mexico City. Tamo smo sjeli na drugi autobus za Tenancingo. Tada tro još nisam znala, no Tenancingo je svjetska prijestolnica trgovine ljudima. To je mjesto gdje Rendon-Reyes ima svoju bazu, grad u kojem su sve kuće nove i svi voze nove aute. Za vrijeme Uskrsa imaju paradu u kojoj svodnici paradiraju po ulici, pokazujući svoje prostitutke.

Stigli smo u zoru i sjećam se da je Alfredo nazvao nekoga i rekao "tu sam s curom". Bila sam umorna i gladna, imala sam samo bocu vode i ostatke keksi koje sam uzela za bus. 

Alfredova sestra je otvorila vrata jedne od tih novih kuća i pokazala mi da se popnem gore do sobe. Dala mi je i neke suknje koje su prevelike, kao i tanki paketić tableta. Pitala sam je što je to, a ona je odgovorila "kontracepcija". Nije mi ništa bilo jasno.

Nedugo nakon toga. Alfredo je ušao u sobu, poderao mi traperice i silovao me. To mi je bilo prvi put i nisam mogla prestati plakati. Zaključali su me u tu kuću i tako me držali danima, bez hrane i vode. Kad je Alfredo ponovno došao, rekao je da se vraćamo u Mexico City.

Tjerao me na seks i za vrijeme menstruacije

Prvog dana u apartmanu njegove sestre, ona mi je dala odvratno vulgarnu odjeću, prozirne haljine i hlače, visoke pete... Nisam imala pojma što to znači biti prostitutka. Rekli su mi da ću morati plaćati za svoju hranu i stanarinu, i da ću biti "puta" (kurva).

Rekla sam im da nema šanse da prodajem svoje tijelo, a oni su mi zaprijetili kako će me Alfredo prebiti. Jedan dan on me odveo u ulicu La Merced te me stavio da stojim pokraj drugih djevojaka.

Rekli su da naplaćujem 150 pesosa (oko 8 dolara) za 15 minuta, a meni su rekli da dižem suknju samo za tu cijenu. Ako muškarci žele nešto više, onda to moraju platiti.

Od cijelog tog novca, hotelski menadžeri bi uzimali 45 pesosa. Ja sam morala donijeti 1500 pesosa čiste zarade svaki dan. Muškarci koji su dolazili i promatrali me znali su da sam nova na ulici, pa su počeli pjevušiti "carne fresca" (svježe meso).

Počela sam sa samo pet muškaraca i drugima koji bi mi pristupili sam govorila da sam zauzeta, nedostupna. No, kako je dan prolazio, shvatila sam da ih je bilo već 30.

Alfredo nije želio gubiti novac one dane kad sam imala menstruaciju, pa je osmislio rješenje. Očito mu to nije bilo prvi put da se služi s tom metodom.

Dao mi je spužvicu za suđe namočenu u alkohol i rekao mi da je umetnem u vaginu ili će mi je on staviti. Nisam ju mogla maknuti cijele te duge dane kad sam bila neprestano silovana, meškoljeći se u bolovima. 

Nakon tri godine u Mexico Cityju, Alfredo mi je rekao da idemo u New York. Obećao mi je da me više neće slati na ulicu, već da će mi pomoći pronaći posao čišćenja kuća. Rekao mi je da će mi njegova sestra, koja živi u Coroni, pomoći oko toga. Nisam bila glupa, nisam mu vjerovala, no čula sam da bi u Americi mogla doći do pomoći. Osim toga, imala sam sestru koja je živjela blizu Washingtona, pa sam se nadala kako ću nekako doći i do nje.

Granicu smo uspjeli prijeći iz drugog pokušaja - Alfredo je za to platio 3500 dolara i završili smo u Teksasu. Na kraju smo dospjeli u Queens u veljači 2010. Prisilili su me da živim u stanu njegove sestre, koja je i sama bila prostitutka te madam te je organizirala "dostave". 

Nastavak čitajte na drugoj stranici

Cijelo sam vrijeme živjela u strahu od toga, da ako ne budem slušala, Alfredo će poslati nekog u selo da ubije moju majku. Stoga sam bila poslušna, a u New Yorku mi je Alfredo počeo i vjerovati. Dao mi je vlastiti mobitel, većinom kako bi mogla dogovarati sastanke s klijentima. No, još uvijek me tukao. 

Jednom kad na telefon razgovarala sa svojom majkom i htjela joj reći što se zapravo događa, uletio je u sobu, izbio mi telefon iz ruke i udario me tako jako u trbuh da sam počela krvariti. Njegova sestra mi je dala čašu pive pomiješanu sa žlicom šećera te me prisilila da u sebe stavim spužvu. Moja unutrašnjost je gorjela, no morala sam ići raditi.

Novac koji sam zaradila Alfredo je potrošio na izgradnju vile za svoju obitelj u Meksiku, skupe automobile i odjeću. Jedino što sam ja dobila bio je mali zlatni privjesak Djevice Marije koji sam nosila oko vrata. 

Jedan dan, kad se pružila dobra prilika, nazvala sam sestru i uspjela joj ispričati sve. Obećala je da će mi pomoći.

Bila sam na putu za Boston i na putu za "druženje" sa 80 muškaraca. Tog je dana jedna od mušterija pokušala opljačkati bordel i usmjerio je pištolj prema meni. Pustio me kad sam mu rekla da sam već zvala policiju. Bio je to blef, ali je nekim čudom uspio. No znala sam da pod hitno trebam van iz tog pakla.

Mjesec dana nakon povratka u New York, počela sam pakirati svoju odjeću. Alfredo je ušao u sobu i počeli smo se svađati. Izbacivao mi je odjeću iz kofera i unosio mi se u lice, no rekla sam mu da, ako me udari, ću vikati toliko jako da će susjedi pozvati policiju, kojima ću reći sve što se događa.

Bilo je toliko bijesan da mi je strgnuo lančić s vrata i bacio me na pod. No, samo sam ustala i otišla iz stana, bez odjeće. Nazvala sam svoju sestru i otišla u konzulat Meksika. Poslali su me u sklonište Sanctuary for Families

Pomogli su mi da dobijem vizu i ostanem u New Yorku. Također su sredili i vizu za moju majku, kojoj su Alfonso i drugi svodnici prijetili.

Nakon mog bijega, Alfredo je nazvao moju majku i rekao joj sve - samo u svojoj verziji, kako je cijeli posao bila moja ideja i kako sam pobjegla s drugim muškarcem. Moja mama sad živi sa mnom u NY, i unatoč svemu što smo prošle, dobro se slažemo.

Ne znam što se točno dogodilo s Alfredom, mislim da se odselio natrag u Meksiko. Pomažem američkim vlastima da ga pronađu i privedu s informacijama koje imam. Želim pravdu zbog onog što mi je učinio, ali što će sigurno i u budućnosti činiti drugim sirotim djevojkama. 

Ja se više nikoga ne bojim. Danas imam sina, koji nije rezultat mog prošlog života. Učim engleski, radim u restoranu i sanjam kako ću postati kuharica nakon što završim kulinarsku školu. Kad sam kod kuće sa sinom, pečem kolače kako bi dodatno zaradila. Na svoj najdraži kolač šlagom ispisujem SLOBODA. 

Nakon svega, još uvijek imam nade.