Kuga je primarno bolest divljih glodavaca (npr. štakora, miševa, vjeverica i prerijskih pasa) koja može biti akutna, subakutna ili kronična, te urbana (uglavnom mišja). Poznate su masovne humane epidemije (npr. srednjovjekovna Crna smrt), a u novije doba kuga se pojavljivala sporadično ili u ograničenim epidemijama.

Kuga se prenosi s glodavaca na ljude ugrizom inficirane buhe, a međudljski prijenos nastaje inhalacijom kapljica koje iskašlje bolesnik s bubonskom ili kužnom sepsom koji ima lezije na plućima (primarna plućna kuga).

Doba kuge

Doba kuge naziv je za razdoblje jedne od najrazoritijih pandemija u povijesti čovječanstva. Započevši u jugozapadnoj Aziji proširila se u Europu kasnih 1340-ih gdje je (mnogo kasnije, u 18. st) i dobila ime Crna Smrt (lat. mors atra). Konačan broj smrti koje je ta pandemija izazvala diljem svijeta procjenjuje se na oko 75 milijuna ljudi, odnosno oko polovice tadašnjeg stanovništva Europe. Demografski gubici ove pandemije nisu svuda bili jednaki jer je bolest odnosila više života u zajednicama s većim protokom ljudi i robe.

Vjeruje se da se ista bolest vraćala u Europu svake generacije sa različitim stupnjevima intenziteta i smrtonosnosti sve do 1700-ih. Značajnija daljnja izbijanja uključuju Talijansku kugu (1629.-1631.), Veliku londonsku kugu (1665.–1666.), Veliku bečku kugu (1679.), Veliku marseillsku kugu (1720.–1722.) i 1771. kugu u Moskvi. 

Zaštita od crne smrti

Prvobitan događaj četrnaestog stoljeća nazvan je 'Velika Smrt' sa strane pisaca koji su bili suvremenici tog doba, a kasnije je postao poznat pod nazivom 'Crna smrt'. Popularno se smatralo da je naziv potekao od pogađajućeg simptoma bolesti (akralne nekroze) pri kojem je koža bolesnika pocrnila zbog podkožnog krvarenja.

S toliko bolesnih i umirućih pacijenata, liječnici su morali iskoristiti neku vrstu odijela koje će ih štititi od zaraze dok se skrbe o njima. Do 1600-e u tom su naumi u uspjeli, osmislivši savršeno, no poprilično zastrašujući kostim poznat kao "odijelo za kugu". 

Iako djeluje neobično, baš svaki dio makse imao je funkciju olakšavanja života liječnika kad bi brinuli o bolesnoj populaciji. 

Zaštitno odijelo rad je liječnika Charlesa de l'Ormea (1584-1678). On je bio osobni liječnik nekolicini francuskih kraljeva te je također bio omiljeni liječnik obitelj Medici. On je 1619, dok je pažljivo razmišljao o načinu vlastite zaštite pri posjetama visoko zaraznih pacijenata s kugom, osmislio ovu ikonsku uniformu koja je brzo postala odijelo izbora liječnika diljem Europe. 

Liječnici kuge

Kostimi su se prvo rabili u Parizu, ali poslije su se proširili diljem Europe. Zaštitno odijelo bilo je sastavljeno od kaputa teških tkanina pokrivenih voskom te su pokrivali od glave do pete. Maska ​​je imala stakleni otvor za oči, kljun stožastog oblika za mirisne tvari. Neki od mirisnih materijala su jantar, matičnjak, metvica lišća, kamfor, klinčića, tinktura opijuma, smirne, ružine latice. To ih je štitilo od zaraženog zraka. Osim zastrašujućeg odijela, liječnici su koristili drveni štap kako bi pregledavali pacijenta bez dodira.

Iako je de l'Orme preživio kugu te umro u kasnoj životnoj dobi od 96 godina, on navodno nije bio previše zadovoljan odijelom jer su brojni liječnici usprkos njemu zaraženi "crnom smrti".