Prva sezona Netflixove serije “Love, Death and Robots” pokupila je brdo nagrada gdje god je mogla. Čak pet Emmyja i četiri nagrade Annie, koje se dodjeljuju za animaciju, dokaz su velikog uspjeha serije, ali i činjenice da jedan takav format ima svoju publiku. Antologijske serije, još tamo od originalne “Zone sumraka”, pa do “Animatrixa” ili “Black Mirrora”, također imaju svoju publiku i daju priliku čitavom nizu redatelja i producenata da malo rašire krila i maknu se od mainstreama. Druga sezona “Love, Death and Robots” ima manje epizoda nego prva i trebala bi dati priliku svim tim kreativnim tipovima da manji broj priča ispričaju kroz veću minutažu. Nakon prvoga gledanja cijele sezone u jednom sjedenju, kratki zaključak je jedno veliko slijeganje ramenima.

Iako ima nekih emotivnih trenutaka, iako ima i nekih moralno ambivalentnih likova, daleko je to od vrhunaca prve sezone Epizoda “Pop Squad”, u kojoj policija strogo kontrolira rađanje djece, a kupnja igračaka je najriskantnija kupnja, gledateljima nudi nešto emocija. Zanimljivo je gledati kako detektiv Briggs postupno shvaća da provodi zakone i pravila s kojima se više ne slaže. Kako ga više ne uveseljava jednostavni hedonizam na koji je naviknuo. Epizoda traje oko 18 minuta i možda je mrvicu preduga za materijal koji je imala na raspolaganju. Daleko je to ipak od emotivnog šoka epizode “Beyond the Aquila Rift” iz prve sezone. Daleko je to i od golotinje i nasilja koje je bilo toliko važno za prvu sezonu. Epizoda “Ice” govori o odnosu braće nakon selidbe na potpuno novi planet. Jedan brat je genetski modificiran, dok je drugi potpuno običan. Njihov odnos mogao bi se komotno razvući na nešto malo dugometražnije od 13 minuta, koliko traje cijela epizoda. S druge strane, u tih 13 minuta je uz prekrasne animacije sve rečeno. Pa čak i ozljeda jednog od braće je važan detalj za cijelu priču i njihov odnos, a u epizodi je trajala doslovno ni minutu. Ali zato ostavlja bez daha animacija na samom kraju epizode, gdje vidimo mitske ledene kitove. Taj dio je snažno podsjetio na psihodeliju epizode “Fish Night” iz prve sezone, u kojoj su dva trgovačka putnika zapela u pustinji. Vide mnoštvo životinja kako plutaju kroz nebo. “Fish Night” ima pomalo tragičan kraj, za razliku od epizode “Ice” i za razliku od velike većine epizoda iz prve sezone. 

“Snow in the Desert” bavi se samoćom i pronalaženjem bliskosti na potpuno neočekivanim mjestima. Snow, glavni lik epizode, ima moć regeneracije i praktički je besmrtan. Dok bi u prethodnoj sezoni vjerojatno više vremena otišlo na priču o samoubojstvu njegove supruge, u ovoj epizodi je to tek usputni moment. Ali kad malo bolje razmislite, supruga mu se ubila prije stotinjak godina. Imao je više nego dovoljno vremena da je preboli, a i kad ga progoni mnoštvo lovaca na glave, teško je živjeti u prošlosti. “All Through the House” zapravo je i jedina epizoda koja je tematski podsjetila na prvu sezonu. Djed Mraz je u epizodi puno strašniji nego što ga se inače prikazuje.

Posebnu pažnju valja posvetiti epizodi “The Drowned Giant”. Osim što po jednom detalju daje za naslutiti da se događa na istom području kao i “Pop Squad”, ovo je zapravo i najmelankoličnija epizoda koju smo vidjeli u zadnje vrijeme. Premisa je naizgled jednostavna. Odjednom se na obali Engleske pojavi tijelo diva. I to baš iz mitova. Čovjek visok desetke metara, s klasično lijepim licem, mrtav leži na plaži. Činjenica da je on gol zapravo je manje važna u svemu. Tko je on, kako je završio na obali, ima li još ljudi poput njega? Sve su to pitanja na koja ne dobijemo odgovor. Ne upoznamo ni puno drugih likova jer sve prati monotona naracija jednog od znanstvenika koji su došli vidjeti to čudo prirode. Nakon što se ugase kamere prvih reportera, nakon što znanstvenici izmjere što se izmjeriti dalo, nakon što se i turisti zasite, priroda opet odradi svoje. Raspadanje tijela je savršeno normalna biološka promjena i znanstvenik dobar dio epizode posveti promišljanju o prolaznosti vremena. Lubanja diva završi pod ceradom u dvorištu nečije vikendica, jedna kost je eksponat iznad izloga mesnice. I to je baš najveća razlika između prve i druge sezone. Dok je prva bila prepuna emotivno nabijenih trenutaka s raspletima ili zapletima vrijednih M. Night Shyamalana, vrvjela je golotinjom i nasiljem, ova druga sezona je puno više posvećena malo smirenijim trenucima. Čak i horor epizode “The Tall Grass” ostaje vječno nerazriješen. I to je čitava svrha ovakvih umjetničkih djela. Ne treba se čitatelju/gledatelju servirati apsolutno sve informacije. Ali da bi sve bilo puno atraktivnije da je bilo začinjeno s malo nasilja ili bilo kakvog šoka, bilo bi. Druga sezona nije takva šaka u oko, ali zato je idealna za gledatelje koji žele se malo opustiti i pogledati nešto malo jednostavnije. 

Iako, to što sezona nije prepuna raspleta i zapleta, ne znači da nije vrijedna gledanja. Ne daje onaj emotivni naboj i time je, barem subjektivno, slabija od prve. Ali ima svoju publiku. Kao što je jedan komentator rekao, nakon mandata Donalda Trumpa svijetu treba malo dosadnjikavi Joe Biden. Slično je i sa serijama i filmovima. Treba gledateljima malo smirenijih iskustava da bi znali cijeniti naboj i sve ekscese prošle sezone. Ali da je vrijedan nasljednik, to baš i nije.