Današnje putnike namjernike i njihove domaćine Dubrovnik dočekuje prazninom, odnosno, ako ćemo literarno patetično – mrtvim kapitalima. Jedino živo u njemu je novac. Praznoglavi stranci njime kupuju dokaz o iskustvu.

Jednako “umni“ domaćini prodaju im muzeje kao dopunu turističkom paketu, jeftine suvenire i obvezatan tron iz “Igara prijestolja”. 

Naravno, i zidine gdje se snimaju bolivudske zavrzlame. S ponosnom nadom da će se na Stradunu, osim “Ratova zvijezda”, dogoditi i neki budući James Bond. 

Uz jeftinu glazbu iz obližnjih restorana i nemuštu repertoarnu politiku Ljetne su igre postale blijeda kulisa nekih prošlih, kažu boljih vremena, kada su bile brand svjetskog glasa. 

Ako smo morali uploviti u bajnu luku neoliberalnog kapitalizma, jesmo li Dubrovnik morali prodati kao jeftinu lučku kurvu? Nije li umjesto lučkog kupleraja upravo Grad trebao biti “luka različitosti“?

Ali ne, luka različitosti je Rijeka, kamo se sklonio Slaven Tolj, Dubrovčanin koji je svoju “pustu hrid“ našao stotinama kilometara daleko od rodnoga Grada.

Njegova koncepcija fjumansku je žabokrečinu pretvorila u europsku prijestolnicu kulture i kobno opomenula Dubrovnik na ono što više nije. 

Srećom, u Dubrovniku se može emigrirati ostajući pod Srđem. To jest - biti drukčiji od onih Dubrovčana koji, učinkovitije od Francuza, Rusa, Crnogoraca, četnika, uništiše Grad.

Prošetate li dalje od praznog Grada, najsablasnijeg kada ga opsjednu kruzerske gomile, doći ćete lapadskom obalom do drevnog zdanja čiji zidovi čuvaju stoljeća povijesti. 

Nekadašnji ljetnikovac Sorkočević, sagrađen u elegantnom gotičko-renesansnom slogu, utočište je moćnoj gomilici urotnika. 

Da, u Zavodu za povijesne znanosti Hrvatske akademije u Dubrovniku, kako se danas zove institucija u palači dubrovačkog renesansnog tajkuna Petra Sorkočevića, na djelu je urota! Ne bilo kakva. 

Urota pameti protiv gluposti, zavjera duha protiv praznine, vrijednosti protiv trivijalnosti, Držićevih ljudi nazbilj protiv ljudi nahvao. 

Zavjerenička glava je akademik Nenad Vekarić, auktor tridesetak knjiga, čija su demografska istraživanja dovela do revolucionarnih spoznaja o dubrovačkoj vlasteli. 

Prva u studija suradnji sa Stjepanom Ćosićem (“Dubrovačka vlastela između roda i države: Salamankezi i sorbonezi“) te samostalna “Nevidljive pukotine / Dubrovački vlasteoski klanovi“ temeljite su teorijske predradnje sjajnom nizu, zasada šestosveščanom, o dubrovačkoj vlasteli.

Pokazao je da je ta hrvatska elita, jedna od rijetkih uspješnih u našoj povijesti, nije bila nimalo beskonfliktna i da imperativ političkog istoumlja nipošto nije nužan uzrok državničkoj uspješnosti.

Objavivši s Nikom Kapetanićem i Stjepanom Ćosićem minucioznu povijesno-geopolitičku studiju “Prijevara ili zabluda“, postao je i ne osobito obljubljen auktor.

Nije ni čudo – razgolitivši izjavu hrvatskog premijera o dva “bezvezna“ školja u pelješkom zalivu kao nastavak političke gluposti radi otuđivanja hrvatskog teritorija, prokazao je imbecilnost onih koji u pravilu ne vole nikakvu istinu o sebi. 

Petnaestak knjiga Slavice Stojan sjajno oživljavaju atmosferu nekadašnjeg Dubrovnika, svjedoče strasno o njegovim ženama i dodaju slici slavne povijesti zaglavne kamenove. 

U predgovoru divot-izdanju spjeva Jakete Palmotića Dionorića “Dubrovnik ponovljen“ istakla je “poetski patriotizam“ pisca i diplomata dubrovačkog koji je za razliku od potonjih svojih sugrađana i sunarodnjaka domoljublje mjerio opsegom osobne tragedije, a ne količinom vlastite dobiti.

Da je Zdenka Janeković-Römer ispisala samo historiografsku naraciju “Maruša ili suđenje ljubavi / Bračno-ljubavna priča iz srednjovjekovnog Dubrovnika“, ostavila bi nedostižan spoj trilerski napete fabule i stroge povijesne znanosti.

Njen je doprinos zavjeri mudrih i prijevod i obiman predgovor djela o vještini trgovanja Benedikta Kotrulja, izumitelja dvostavnog knjigovodstva. 

Veličina ranonovovjekovnog biznismena i mudrost dubrovačke diplomacije prikazana u njenoj studiji “Višegradski ugovor temelj Dubrovačke Republike“ opominje nas današnje o onom čega više nema. 

Desetak naslova Vesne Miović poučavaju kako bordižati u opasnim vremenima i među opasnim susjedima, kako iz svake situacije, ma bila naizgled i bezizlazna, izvući najviše koristi i umanjiti štetu. 

Turci, dubrovački Židovi, težak život na granici, trajna su opsesija ove naše najizvrsnije orijentalistice. Država kao odgovornost, vlast kao pomno izrežirana predstava – državi bez osobne odgovornosti i uz svakodnevne prezentacije političke površnosti i lošeg amaterizma ne bi smjele biti tek spomenarske natuknice. 

Cjelokupan rad povjesničarke pravnog i državnog ustroja Nelle Lonze stoga nije tek izniman doprinos povijesti države i njenih dubrovačkih institucija.

Hoće li to netko od nespremnih političkih glumaca hrvatske suvremenosti shvatiti, nažalost je retoričko pitanje. Da je njena savjest čista, jamče već naslovi “Kazalište vlasti“ ili “Pod plaštem pravde: Kaznenopravni sustav Dubrovačke Republike u XVIII. stoljeću“. 

Mladost skromnog Lovre Kunčevića, dobitnika godišnje nagrade za najbolju knjigu iz povijesti 2015., dosad nas je obdarila značajnim otkrićem o percepciji urotnika Držića na medičejskom dvoru. 

Do njegova istraživanja prepiske Cosima I. Medicija i njegova tajnika Bartolomea Concina predmnijevali smo da su Vidrina pisma Cosimu ostala neprimijećena.

Kunčevićevo otkriće u firentinskom arhivu potvrdilo je da ih je oprezni talijanski vladar ipak uočio, cijeneći da je Dubrovčanin tek brbljavac, ali da “nije na odmet sve čuti“. 

Kunčevićeva pak studija “Mit o Dubrovniku / Diskursi o identitetu renesansnoga grada“ epohalan je zapis o mudroj retorici vlasti. 

Ne spomenuti brojne studije samozatajnog Relje Seferovića, osobito njegov prijevod i predgovor (opsegom knjiga za sebe!) djela crkvenog povjesničara Serafina Cerve, značilo bi preskočiti diskusiju o značajnoj dionici dubrovačkog povijesnog pamćenja – odnos Crkve i Države.

Zanemariti knjigu “Djeca milosrđa“ Rine Kralj-Brassard značilo bi zaobići svakidašnju dubrovačku pragmu u odnosu spram vanbračne napuštene djece. Bibliografski rad i studije graditeljstva doprinos su poznavanju dubrovačkog života Ivane Lazarević. 

Ustrajan tihi napor ovih ljudi čuva ono najvrednije u našoj povijesti – samostalnu hrvatsku državicu čija je kolektivna umješnost donijela dobrobit svakome njenu stanovniku.

U Hrvatskoj je sve moguće, a činjenica da se od povijesti uči radi budućnosti podjednako se ne tiče ni dežurnih domoljuba ni samoprozvanih kozmopolita. 

Dubok je bunar gluposti – kap mudrosti sigurno ga neće isušiti. Ipak, bez nje bi voda bila ustajalija.