Za sve je bio kriv Sidney Gottlieb, znanstvenik koji je vodio CIA-in program istraživanja kontrole uma i koji je u agenciju prvi donio LSD. Bio je studeni 1953. kada je na polugodišnji sastanak desetorice znanstvenika, od kojih nisu svi bili iz CIA-e, donio bocu likera od naranče. Nije prošlo dugo i boca je bila prazna, da bi im Gottlieb tada rekao da su upravo postali zamorci u eksperimentu djelovanja LSD-a na ljudsku psihu. Odnosno, da će neko vrijeme provesti na tripu.

Ništa posebno nije se dogodilo toga dana, čak su se znanstvenici, čini se, dosta dobro provodili. Sljedećeg dana, međutim, njegov kolega znanstvenik Frank Olson naglo je postao vrlo uzbuđen, potom i deprimiran, da bi mjesec dana poslije počinio samoubojstvo, bacivši se s desetog kata nekog hotela u Washingtonu. Ništa od toga nije pokolebalo Gottlieba, tada 35-godišnjeg kemičara, da nastavi s takvim stvarima.

Riječ je o dijelovima netom objavljene knjige "Strašna pogreška: Ubojstvo Franka Olsona i CIA-ini tajni eksperimenti u doba Hladnog rata" koja opisuje slučajeve u kojima je CIA testirala LSD na vlastitim službenicima, čak i na običnim građanima, sve bez njihovog pristanka. Voditelji projekta, posebno Gottlieb, bili su opsjednuti idejom da vođe neprijateljskih zemalja u Hladnom ratu otruju tripom kako bi se ovi kompromitirali u javnosti. Ili čak i cijelim gradovima kroz vodovod.

Nije poznato da im je to ikad i uspjelo u bitnijoj mjeri, Gottlieb uostalom nije uspio u nijednom od nekoliko atentata na Fidela Castra, ali se do pred kraj 1960-ih program ipak nastavio. Kako je primijetio Ozy, umjesto rata protiv droga, na djelu je bio rat drogama. 2006. izvjesni Wayne Ritchie pokušao je tužbom dobiti odštetu jer je tvrdio da je pljačku nekakvog bara 1957. pokušao pod LSD-om koji su mu podvalili u piće na božićnoj zabavi u uredu.

Kako je plan CIA-e bio da LSD podvale nekom državniku koji bi toga bio potpuno nesvjestan, agenti su se dogovorili da LSD testiraju tako što će jedan drugome podvaljivati kad to budu najmanje očekivali kako bi potom promatrali učinke. To je u nekom trenutku došlo dotle da je interni memo iz prosinca 1954. svima naložio da na predstojećim uredskim zabavama za praznike ni slučajno ne diraju posude s punčom.

No, podozrivost je već postala toliko raširena da je na prvu sljedeću zabavu jedan od agenata donio vlastitu bocu vina od koje se nije odvajao. Zdjela punča taj put nije bila "obogaćena" halucinogenom, ali se praksa nastavljala. U 1960-ima CIA je imala incident kad je jedan od agenata djelovanje LSD-a počeo osjećati kad je već izišao iz ureda. Na ulici se stao bacati na pod u panici pred svakim automobilom, jer je halucinirao da je riječ o zvijerima koje ga nastoje proždrijeti.

Paranoja se nastavila čak i 10 godina nakon što se s projektom definitivno prestalo, pa je 1977. Kongres organizirao posebno saslušanje nadležnih u CIA-i kako bi se do kraja razjasnilo da nitko više nikome ne podvaljuje LSD, ni unutar agencije ni građanima, i kako bi se spriječilo da se to ponovi.