Adele je dovoljno dugo u Los Angelesu. Ne govori samo o tome ispovijest iz sjenice Oprah Winfrey, gdje je i najmanji detalj brižljivo režiran u puderastim tonovima, nego i promišljeno korištenje društvenih mreža u najavi četvrtog albuma ‘’30’’ (Melted Stone i Columbia Records). U Opri će poslati snažnu poruku o snazi i slobodi nakon razvoda potkrijepivši je stihovima i kostimom: ‘’Nikad nisam nosila bijelo. 

Nosim ga za tebe”, dok će fanovima u najavi albuma preko Instagram livea dobaciti kako je tu uglavnom riječ o razvodu. U eri pop-empatije, gdje smo trebali suosjećati s Kanyeom Westom u ‘’Dondi’’ te poslušati s kim je sve varao suprugu, da bi je sad patetično dozivao natrag, svjesni da i bogati plaču s ‘’Happier Than Ever’’ Bille Eilish te rubno oduševljeni uhođenjem i slomljenim tinejdžerskim srcem Olivije Rodrigo u ‘’Souru’’, teško je ne primijetiti sve veću kantautorsku pandemijsku banalnost, koja u okrenutosti sebi poprima melodramatske razmjere kojih se ne bi postidio ni Douglas Sirk.

Iznimka nije čist, emocionalan i pedantan vokal Adele, koja je od ‘’Chasing Payments’’ (2008.) do ‘’When We Were Young’’ (2015.) postala jedna od najvećih svjetskih i britanskih zvijezda popunivši prazan prostor nakon smrti Amy Winehouse, ali i pokazavši se stabilnijom i trajnijom od njezinih sestara po soulu Joss Stone i Duffy. Dvanaest singlova na ‘’30’’ otkrivaju ranjivost, krivnju, opijanje, depresiju, usamljenost, sumnju, ali i suočavanje te gledanje naprijed obloženo glasom, klavirom, orkestrom. Minimalistička produkcija s provjerenim suradnicima. poput Grega Kurstina, Tobiasa Jessa Jr., Maxa Martina i Shellbacka. daje auru starog Hollywooda, njegovih klišeja u gospelu i soulu šezdesetih, povremeno koketirajući s bossa novom, elektronikom i jazzom. Mahom podugačke balade (pet minuta i više) u maniri svakodnevna govora i prekida vriskom dočaravaju što sve za Adele znače majčinstvo, slava i mogućnost ljubavi.

Najavni singl ‘’Easy on Me’’ raspametio je Spotify i YouTube dajući nam do znanja da ovaj album nije za slušatelja koji već nije zaljubljen u raskoš i tugaljivost njezina vokala. Suzdržani očaj u klavirskoj baladi nema snagu niti pamtljivi bijes nekih njezinih ranijih hitova. poput ‘’Someone Like You’’ ili ‘’Set Fire to Rain’’. Mnoštvo dnevničkih raspoloženja slušamo u ‘’Hold On’’, ‘’To Be Loved’’ i ‘’Love is A Game’’. koje nas u gospelom i završnim bolnim vriscima podsjećaju da orkestar tu služi kao potpora samoprihvaćanju izvođačice. Malo nestašluka i pozitivnih vibracija daje ‘’Can I Get It’’ kojim odjekuju ritam gitara i švedski pop, ali i vibra Georgea Michaela. Konstatacijska ‘’I Drink Wine’’ podcrtava posvetu albuma ženi u tridesetima: ‘’They say to play hard, you work hard. Find balance in the sacrifice. Yet I don’t know anybody, Who’s truly satisfied’’, koja možda na klaviru priziva Carole King, no u stihovima je poprilično prizemna.

Iza svjetskog brenda romantičarskog očaja i dalje su najprodavaniji album u ovom stoljeću, ‘’21’’ (2011.), srušeni mnogobrojni rekordi kad uzmemo u obzir da je najavni singl u jednom tjednu zavrtjelo gotovo devedeset milijuna slušatelja, solidan utjecaj na Spotify, pometeni Billboard, ali i vjerna sljedba koja se poistovjećuje i brani svaki stih poput Jehovina svjedoka. U višednevnom preslušavaju albuma teško se oteti dojmu da je baš poput covera - dotjeran u kompoziciji i detalju, prividno natopljen emocijom, ali beskrajno dosadan. Možda je stvar u Los Angelesu, utočištu svih napaćenih celebrityja, u kojemu se savršenstvo postiže kad se odbace sve emocije. Možda je stvar i u tome da bez ogledala i žive, neposredne reakcije nijedan umjetnik ne može napredovati. A možda smo se samo umorili od velikih ispovjedi pop-diva, čak i kad se zovu Adele.