Na otvorenju nove sezone Filozofskog teatra, čija je gošća bila glumica Vanessa Redgrave, mogli smo najviše naučiti o - očnim bolestima koje pogađaju stanovnike Bliskog istoka. 

Mrene, slabovidnost i sljepilo u tom su dijelu svijeta češći no bilo gdje drugdje što donekle objašnjava recentnu povijest besmislene mržnje koja destabilizira tu regiju. 

Debitantski dokumentarac unuka Vanesse Redgrave o očnoj klinici u istočnom Jeruzalemu nepotrebno je zauzeo prevelik vremenski prostor ovog izdanja Filozofskog teatra. 

Najavljen kao senzacionalno iznenađenje, film je djelovao više kao ružna igračka iz kinder-jajeta. Dva su moguća razloga ubacivanja dosadnjikava „fundraising“ dokumentaraca u razgovor s Vanessom Redgrave koji je mogao biti emotivan i nadahnjujući.

Može se pretpostaviti da živahna 78-godišnjakinja ima teškoće u koncentraciji pa joj je potrebna stanka, no u tom slučaju, bilo bi prigodnije da smo gledali inserte iz njezine prebogate glumačke ili aktivističke karijere. Mogući razlog je i Srećkova kompetencija da s nekim dva sata polemizira o teatru. 

U razgovoru s glumačkom divom dražesni se Horvat ponašao kao usplahirena šiparica koja je tek počela pratiti kulturu u nekom studentskom listu. 

Pitanja poput “opišite nam svoje početke” , “koja vam je omiljena uloga” , “na čemu počiva vaša glumačka metoda” ili “odakle crpite hrabrost za aktivizam” samo su pridonijeli tom dojmu, a činilo se kako pomalo živciraju simpatičnu staricu.

Vanessa Redgrave ušetala je na pozornicu naše glavne kazališne kuće u isto vrijeme kada je Stefani napuštala Big Brother kuću. Dječački se sramežljivo ogledala oko sebe te je izgledalo da joj boravak na raskošnoj sceni HNK godi i pomalo imponira.

Šteta što je vjerojatno nikada nećemo imati prilike ovdje vidjeti u nekoj internacionalnoj postavi Shakespearea jer bi joj takvo ruho mnogo više pristajalo.

I ona je, baš kao svi ostali, ostala zbunjena konceptom Filozofskog teatra jer je njezino prvo pitanje Srećku bilo “a što ćemo točno mi tu sad raditi’“. 

Teško je prosuditi tko je zapravo Vanessa Redgrave; hladna aristokratkinja u proleterskom ruhu i pohlepna NGO poglavarka ili pak hipi-bakica i istinska humanitarka. 

Decentna bijela bluza s cvjetnim uzorkom koju je nosila više je išla u prilog ovoj drugoj tezi jer je, tako odjevena, bila nalik na vrhovnu vješticu kakvog wiccan kovena. 

Svojedobno, bila je prva glumica koja je u Hollywoodu hrabro i drsko progovorila o svinjariji u Palestini što ju je koštalo prijetnji smrću i mnogih „establishment-friendly“ uloga. 

S druge strane, upravo je ona pokrenula ljigav trend celebova-aktivista koji u potrazi za slavom skupljaju bodove popularnosti na grbači svjetske sirotinje. 

Stoga, Laertova kći zapravo podsjeća na Shielu iz mjuzikla “Kosa“- bogatu buržujku koju je prijateljevanje s Bergerovom družinom transformiralo u ikonu pokreta “djece cvijeća’.

Iskustvo odrastanja u ratom devastiranu Londonu uvelike je utjecalo na formiranje ličnosti britanske glumačke dive. 

U kući njezinih roditelja sklonište su tada imali mnogi emigranti velikani, među kojima je bio i češki ekspresionist Oskar Kokoschka pa je još kao dijete uvidjela važnost umjetnosti kao otpora fašizmu. 

Međutim, iz onoga što govori, na trenutke se čini kako za nju Drugi svjetski rat još traje pa, pričajući ratne priče, pomalo podsjeća na djeda iz Mućki. 

Možda bi joj netko trebao reći da je rat nedavno završen i da su Rusi već na Reichstagu. 

Šećer na kraju gostovanja Vanesse Redgrave u HNK bio je njezin strastven zagrljaj s najboljim prijateljem svake društveno angažirane glumice - Radom Š koji je zapravo otkrio smisao Filozofskog teatra. 

Baš kao što je Piketty u HNK-u promovirao svoju knjigu, tako je i Vanessa promovirala film svoga unuka i dramske uratke obitelji Šerbedžija koje nije propustila spomenuti.

Stoga se čini kako je Filozofski teatar zapravo neka vrsta top-shopa u koji pripadnici vrle nove ljevice dolaze reklamirati sebe, svoje prijatelje i najnovije proizvode. Tenk ju sou mač, Srechkou!