Na mađarskom “pustza” znači velika čistina, nizina stepskoga karaktera. Naziv “pustare” koristio se za gospodarsko-stambene zajednice, prvo na području istočne Mađarske, a poslije su tako nazivali novoizgrađena naselja na području današnje Baranje.

Pod upravom prvo vlastelinstva, a poslije državnoga gospodarstva te poljoprivredno-industrijskoga kombinata Belje, izgrađeno je sedamdesetak naselja ovog tipa.

Grade se od kraja 19. stoljeća, nakon prelaska iz feudalnog u kapitalističko gospodarstvo, što je rezultiralo potrebom za većim brojem radnika i njihovim smještajem.

Naseljima tipa pustara zajednički su planska izgradnja, ortogonalna parcelacija i sukladno tome postavljene ulice, podjela na zone ovisno o namjeni i socijalnom statusu, čime su jasno odvojeni gospodarski od društvenih, potom oni od stambenih objekata, a tamo stanovi upravitelja od smještaja radnika.

Riječ je o naseljima neočekivanih urbanih obilježja, s obzirom na planiranje izgradnje, uniformnost te infrastrukturu i sadržaje primjerenije gradovima.

Dok tradicionalna sela nastaju stihijski, vezana za crkvu i tradiciju, pustare se grade osmišljeno; umjesto crkvenog tornja stoji tvornički dimnjak. U pravilu nije bilo crkve ni groblja, gotovo nikakvih vjerskih obilježja, no djelovali su domovi kulture, kina, škole, ambulante, strojarske radionice… Gospodarski procvat doživjele su u drugoj polovici 20. stoljeća. Od osamdesetih godina počinje prvo stagnacija, zatim depopulacija i pad proizvodnje, a nakon devedesetih ostale su potpuno opustošene. Preostaju samo ostaci nalik na ruševne spomenike.