Uvijek mi gledamo ribe, ali kako ribe gledaju nas, to najbolje zna Miroslav Arbutina Arbe. Te 2008., prilično uvjeren da je u fotografiji već sve fotografirano i da se tu nema više bogznašto izmisliti, ovoga sisačkoga maga hipnotizirale su klasične podvodne fotografije. Računica na kraju te morske balade bila mu je - jednostavno preskupa. U cijelu priču ugurala se i fotografija iz zraka pa se Arbe bacio na paraglajding. Kao da to nije bilo dovoljno izazovno za ovoga fotografa koji ne ispušta kameru iz ruku tamo od ranih dvadesetih godina, kad je dobio na poklon prvu kameru, u to vrijeme je i vozio rafting po Uni.

- Tu mi se upalila lampica... Pa zašto ne bih snimao pod rijekom. Idem se pripremiti za Unu, trenirat ću podvodno fotografiranje na Kupi. Klik po klik, shvatio sam da je bistra Kupa, nezagađena od tvornice i svega ostalog, moja Una - prisjeća se Arbutina.

Čovjeku, koji je već gotovo deset godina spreman jednu fotografiju raditi nekoliko dana u nekoj od starih tehnika, nije bio nikakav problem "potopiti" Siščane u njihovoj rijeci. Pokojni jazz gitarist Damir Kukuruzović, kajakaš, motociklist, lovac, slikar, radijski voditelj, predsjednik oldtimer kluba..., samo su neki od Arbetovih likova iz ove riječne priče. I nijedan nije rekao "ne". Zapravo, samo jedan je odbio jer nije mogao zaroniti. Svi su oni upali u Kupu s gitarom, kajakom, motociklom, bejzbolskom lopticom, puškom, biciklom, mikrofonom... Onim što simbolizira njihov posao ili hobi.

- Stradao je samo moj aparat, danak neiskustva jer sam nespretno nakon mjesec dana treniranja stavio kameru na kamen, vreća u kojoj je bila se probušila, a aparat potopio. Njega sam ipak uspio spasiti, ali mikrofon radijskog voditelja previše se 'napio' vode pa se više nije mogao osušiti. A da, i bejzbolska loptica jer nisam znao od kojeg je materijala pa je isto 'upila' previše vode i bila neposlušna. Svi drugi iz Kupe su izašli čitavi - šali se i dodaje zašto si je odlučio zakomplicirati život.

- Snimali smo ljeti. Zvuči kao da je vremena napretek, no samo 15 dana, krajem kolovoza i početkom rujna, bude poseban tračak svjetlosti kroz rijeku. Kad puše vjetar, voda se namreška i kad sunce probija kroz to, prodiru zrake svjetla i Kupa se zrcali čudesnim svjetlom. To je bio taj odlučujući trenutak zašto mi je palo na pamet raditi portrete pod vodom, a ja si doista volim zakomplicirati život. Ponekad - govori Arbutina.

Kad je prijateljice koje se bave plivanjem i ronjenjem "bacio" u Kupu i dobio senzualne riječne aktove, u kojima dominira igra svjetla i sjene, bez imalo vulgarnosti, znao je da je na pravom putu. Tri godine snimao je ovaj projekt, koji će u rujnu ugledati svjetlo dana u knjizi pod, kako kaže, malo znanstveno-fantastičnim nazivom "Kako nas ribe vide" uz fotografije snimljene iz Kupe i oko nje. Na što je posebno ponosan jer ove fotografije nigdje dosad nije izlagao i javnost će ih prvi put imati prilike vidjeti upravo u ovoj knjizi.

- Jedini sam model koji se uspio smiješiti pod vodom. Toliko smo dugo ostali pod vodom da su i prave ribice došle - u prolazu tijekom intervjua dobacio nam je radijski voditelj koji je ostao bez prijateljeva mikrofona dok je pozirao Arbutini.

- Toliko je bilo anegdota dok sam snimao ove portrete da ne znam otkud bih počeo. Definitivno mi je najzahtjevnije bilo snimati s kajakašem, iako svi misle da je to bilo s predsjednikom oldtimer kluba s motociklom. Ne... Kajakaš je morao biti u kompletnoj opremi, s kacigom na glavi. Prvo smo potopili čamac, pa ga namještali u pozu da ga mogu dobro fotografirati i onda je još kajakaš morao zaroniti i napraviti pozu kao da vesla. Imali smo što vući iz vode, natopljen kajak imao je 200 kilograma - govori Arbe.

Dok je zaranjao pod Kupu ponekad s opremom, a ponekad bez, njegove ribe bile su baš poput pravih - disale su "na dah" otvorenih očiju.

- Jedino me zeznula flautistica. Nije mi rekla da ne može gledati u vodi, nije mogla otvoriti oči, namjestili smo pozu i kažem joj: 'Sad samo otvori oči'. Ona na to: 'Nema šanse', a ja: 'Pa kako ne možeš'. Ona mrtva-hladna: 'Ja nikad nisam otvorila oči u vodi'. Da spasim snimanje, rekao sam joj da digne glavu i namjesti je kao da svira i uživa u glazbi. I ispala je doista uvjerljivo, bez otvorenih očiju - smije se Arbutina.

I s pokojnim jazzistom Damirom Kukuruzovićem isto je bio smijeh na snimanju.

- Gitara je ionako bila neka stara, tako da je nije bio problem smočiti. Stavili smo u nju utege. Damira je bio izazov potopiti, bio je korpulentan, ali je odmah prihvatio ideju za snimanje. Dosjetio sam se pojasa od olova, ali mu je bio premali, pa sam ga produžio, no ni to nije bilo dovoljno, pa smo mu još olova natrpali po džepovima i onda se lijepo dolje pod Kupom namjestio kao da svira - prisjetio se Arbutina.

Pokojni slikar Crta bio je najizdržljiviji, pod vodom je mogao izdržati i do četiri minute.

- Nisam ni znao da je trenirao ronjenje na dah. Jedan je vozač navalio da ga 'potopim'. Ja mu kažem: 'Pa ne mogu baš autom u Kupu', a on će na to: 'Ja sam lovac'. Brže-bolje otišao je kući i nakon pola sata se vratio sa starom trofejnom puškom i šeširom. Baš je bio faca, pozirao je pod vodom kao da je vani na suhom. Čas leži, čas pluta... - otkriva tek djelić atmosfere sa snimanja koje, priznaje, više ne bi mogao ponoviti.

Fizički.

Često se ovaj sisački fotograf šali kako je počeo fotografirati na film, pa je prešao na digitaliju i završio u kamenom dobu sa starim tehnikama. Putem ga je i Photoshop "upecao". Nasreću, isplivao je iz njega pa se smije kad ga zafrkavaju kako je dobro fotošopirao ove ribe u Kupi.

- Tri godine sam radio na ovom projektu, s tim da sam jedno ljeto morao preskočiti snimanje jer se vremenski uvjeti nisu poklopili, a meni ti mahom mlađahni ljudi koji nisu upoznati s mojim radom kažu: 'Kako si to dobro fotošopirao'. Mrak mi na oči dođe - smije se Arbe.

Iako još "Kako nas ribe vide" nisu isplivale iz tiskare, Arbutina već ima ideju za iduću knjigu. Aktove u starim tehnikama s QR kodom tako da snimi svaki proces kako to izrađuje (da se i stari sisački mag malo modernizira). To je nešto od čega ne namjerava odustati. Jer ako su, ističe, stare tehnike mogle dosad preživjeti, mogu i dalje.