Izgleda kao početak prve epizode nove sezone “Black Mirror”, ali ni Charlie Brooker ne bi išao tako daleko. No opet, početak 2021. nadmašio je ne samo 2020., nego i većinu distopijske fikcije pa smo u samo prva dva mjeseca ove godine prvo dobili rogatog Q šamana na američkom Capitol Hillu, a onda i instagramski coup d’etat iz samog srca Azije. Khing Hnin Wai, fitness influencerica iz Nay Pyi Tawa, glavnoga grada Mijanmara, odjevena u crno-žutu sportsku odjeću s prigodnom maskom na licu snimala je video za natjecanje u fitness plesu. Dok je veselo poskakivala uz lokalni dance produciran za zvučnike na mobitelu, iza nje se polako, gotovo režirano, pojavljivao konvoj crnih terenaca i oklopnih transportera jureći prema zgradi Parlamenta poput protagonista distopijskoga glazbenog videa. Nesvjesna da upravo hvata komad povijesti, gospođica Hnin Wai zabilježila je prvi vojni puč 2021. godine, ujedno i prvo uniformirano svrgavanje civilne vlasti u Burmi od 1962. godine. Rušenje demokratski izabrane vlasti ovoga je puta prošlo mirno pa nije bilo konkretnog posla za Free Burma Rangers, američke kršćane s mitraljezima, koji se spremni pojavljuju u kaosu. U Burmi su ionako prisutni već desetljećima, gradeći religijsko-humanitarno-vojnu operaciju unutar mračnog labirinta neprekidnih etničkih sukoba. Kako se nedavno u kinima pojavio njihov dokumentarno-propagandni dokumentarni film jednostavno nazvan “Free Burma Rangers”, tajming nije mogao biti bolji. Povratak vojne vlasti povećao je napetosti u državi rastrganoj najduljim građanskim ratom u novijoj povijesti, ali i privukao dodatnu pozornost na uradak redateljskog tandema Brenta Gudgela i Chrisa Sinclaira, u kojem se dokumentiraju upravo zločini mijanmarske vojne mašine. 

Dokumentarac donosi nevjerojatnu priču o evangelistima koje nazivaju “naoružanim Liječnicima bez granica”, američkoj obitelji čija je životna misija skakanje u pakao rata bez previše kalkulacija. Oni pomažu ugroženim civilima, ali i često brišu granice između humanitarnog i vojnog djelovanja. Nakon stvaranja i jačanja u Burmi, Free Burma Rangers krenuli su u globalni pohod: bili su jedna od prvih skupina za pomoć civilima u Mosulu, u dane kad se nitko drugi nije usudio prići stravičnoj iračkoj klaonici, a 2019. su ostali među zadnjima na liniji sirijsko-turke granice, hrabro nastavljajući pomagati unesrećenima i nakon povlačenja američke vojske. Free Burma Rangers spremni su i na prave vojne akcije pa su tako stali uz bok Kurdima gađajući ISIL-ovce svim raspoloživim oružjem. Danas ih nalazimo u Iraku, Kurdistanu, Siriji i ratnim zonama Sudana, ali svoje su ime dobili u državi čija je povijest zapravo neprekinuti niz sukoba. Svađaju se oko svega, pa čak i imena, tako da ako kažemo Burma, ne samo da odajemo počast tradiciji i koristimo riječ koja je svakako pamtljivija od Mijanmara, nego u neku ruku provociramo režim koji je 1989. promijenio međunarodni naziv države bez legitimiteta referenduma. Iako je UN nakon pet dana ipak prihvatio promjenu imena, SAD i danas službeno preferira Burmu - pa tako i “rendžeri” koji pomažu njezino “oslobođenje”.  

Korporativna velesila East India Company iskrcala je svoje vojnike u Burmu u 19. stoljeću pa je nakon tri rata pretvorila u britansku koloniju. U 20. stoljeću okupirali su ih Japanci, a 14 godina nakon proglašenja samostalnosti 1948., vojska pučem preuzima vlast u ime socijalističke partije, koja se u svojem proglasu distancirala od komunista, objašnjavajući da se u doktrinama Marxa, Engelsa i Lenjina može puno toga naučiti, ali se njihovih riječi ne treba pridržavati kao “svetog pisma”. Bio je to “Burmin put ka socijalizmu”, baš kao, recimo sjevernokorejski juche, pokušaj da se brendira vlastiti, nacionalni oblik militarizirane “socijalističke revolucije”. 
Aktivistica Aung San Suu Kyi dobila je Nobelovu nagradu za mir 1991. godine, dok je još bila u 15 godina dugom kućnom pritvoru, a onda je 2011. preuzela vlast na prvim demokratskim izborima nakon pola stoljeća. Slavlje nije dugo trajalo. Sjaj obožavane oporbene heroine brzo se gasio kad se shvatilo da nije poduzela ništa da zaustavi genocid nad muslimanskom manjinom Rohindža. Unatoč svim dokazima, tvrdila je da genocida nije bilo i štitila je vojsku na sudu u Haagu. Ista ta vojska, koja već desetljećima ubija ženu i djecu po selima, uslugu je uzvratila tako da je izbore iz 2020. godine, na kojima je Aung San Suu Kyi opet pobijedila, proglasila prijevarom i bahato preuzela vlast. Free Burma Rangers oprezno analiziraju situaciju, iako njihovi kalašnjikovi, kako i sami napominju u filmu, teško mogu išta protiv tenkova i oklopnjaka - stoga se trude pomagati onima koje rat razara, a ne toliko sudjelovati u ratu samom. Koliko god određena situacija to omogućuje. 

Priča o naoružanim kršćanima zvuči tako prokleto filmski, koliko i nepogrešivo američki. Ona počinje u maloj crkvi u Teksasu, gdje David Eubank, bivši operativac posebne postrojbe US Army Rangers, gradi organizaciju ukorijenjenu u evangelističkoj zajednici, ali i obiteljskoj povijesti. Davidov otac Allan Eubank veteran je američkog misionarstva, jedan od pionira kršćanskih zajednica u Chiang Maiju na sjeveru Tajlanda. “Malo je zemalja u kojima su misionari susreli tako malo otpora i postigli toliko puno u svojim naporima da propagiraju kršćanstvo”, citat je iz “The Eagle and the Elephant”, knjige o američko-tajlandskim odnosima objavljene 1833. u izdanju tajlandske ambasade u SAD-u. U zamjenu za prihvaćanje biblijskih ideja, zapadnjački su širitelji kršćanske misli sa sobom donijeli obrazovnu reformu i doslovno stvorili prostor za školovanje djevojaka, osnovali su sveučilišta i bolnice, upoznali Tajlanđane s tiskarskim strojem i spasili mnogo života cjepivom protiv malih boginja i lijekovima protiv malarije. Allan Eubank bio je nasljednik misionarskih zajednica koje su modernizirale Chiang Mai. Nakon Korejskog rata sa suprugom odlazi na sjever Tajlanda, a misionarski rad počinje širiti i na istočnu Burmu, gdje pomaže narodu Karen. Allan i Joan konvertirali su koga su stigli, sve do granice s Laosom. Čak su osnovali tradicionalnu tajlandsku kazališnu trupu (lakorn) kojom su obilazili sela i izvodili predstave o Isusu. U populaciji od 54,8 milijuna ljudi, Burma ima oko 4,4 milijuna kršćana. Iako su evangelistički misionari vodili glavnu riječ u prvom valu širenja vjere, danas su većina tih kršćana katolici, dok je protestanata svega pet posto. Budistički nacionalizam je dominantna, doslovno mračna sila u državi, protivna svemu što bi budizam na prvi pogled trebao biti. Mržnja prema pripadnicima svih drugih religija manifestira se u valovima otvorenih genocida. Konvertiranje na kršćanstvo smatra se izdajom obiteljskog naslijeđa, a takve obitelji u ekstremnim budističkim zajednicama većina uglavnom izolira, pa i zlostavlja, ponekad fizičkim nasiljem, a nekad i uskraćivanjem pristupa resursima poput izvora vode. 

Građanski rat koji traje od 1948. godine najviše se rasplamsao upravo u područjima gdje žive narodi Kačini i Kareni, s mnogo kršćana. Karenima su spaljivali crkve, a misionarski rad doslovno je zabranjen 1948. Koalicija šest plemena okupljenih u Kachin Independence Army, s Karenima kao saveznicima, danas je usko povezana s Free Burma Rangers. Od šezdesetih do devedesetih godina država Kačina uspijevala je funkcionirati kao relativno samostalna cjelina, odvojena od ostatka Burme, održavajući se na životu prodavanjem žadi Kinezima i heroina ostatku svijeta. Ljubav prema Aziji i misionarskom radu David Eubank je tako naslijedio od roditelja. Nastavljajući put, u džunglama Burme uspio je krstiti čak i najgore ratne zločince, progonjene krivnjom zbog rezanja grkljana trudnicama. David je fanatičnu misionarsku misiju pretvorio u humanitarno-vojnu misiju spašavanja etničkih manjina svih rasa i religijskih uvjerenja. Lijekovi, hrana, sklonište, ali i dokumentiranje zločina i tragičnih sudbina civila s ciljem informiranja svijeta o okrutnosti života manjina u Burmi zadaci su u koje je usmjerio svu energiju, novac i život. Njegovi Slobodni rendžeri Burme/Rendžeri slobodne Burme velikim su dijelom zaslužni i za postojanje četvrtog Stalloneova “Ramba”, koji je 2008. scenarij o vojnom zlostavljanju civila u selima Burme izgradio upravo na informacijama koje je prikupio FBR. Antropolog Peter Redfield u svom radu za Berkeley nazvanom “Život u krizi”, na primjeru Liječnika bez granica, podsjeća na francuski termin témoignage, svjedočanstvo, činjenicu da nevladine organizacije danas igraju “ključnu ulogu u definiranju sekularne moralne istine za međunarodnu publiku”. A FBR su, podsjećamo, Liječnici bez granica koji uzvraćaju paljbu. 

Free Burma Rangers David vodi sa suprugom, bivšom učiteljicom, koja se, eto, baš slučajno također zove Karen, a njihovo troje djece, dvije djevojke i dječak, pomažu im na prvoj liniji. “Kakvi to luđaci vode djecu u ratnu zonu?”, pitali su se internetski komentatori, a odgovor je - oni koji vjeruju, ali istinski vjeruju u ono što propovijedaju. Sukladno evangelističkom narativu, to je ne samo neustrašivost pred sudbinom i spremnost za umiranje pred Bogom, nego i uvjerenje o svetosti aktivnog sudjelovanja u velikoj borbi dobra i zla. Ne samo spremnost, nego nalazak užitka, religijskog ushita u ratu, akciji i avanturi, sve dok je cilj pobjeda zla - to nije samo FBR-ov operativni sustav, nego i sastavni dio filozofija mnogih američkih pentekostalnih crkava. Hrabrost i hladnokrvnost u situacijama u kojima čak ni gledatelj dokumentarnih bilješki ne može ostati ravnodušan istodobno su demonstracija apsolutne vjere u božansku pomoć pri žrtvovanju u fajtu protiv zla, ali i spremnost da se otputuje u raj ako žrtvovanje ode do svog ekstrema. Molitva je ključni “komunikacijski alat”. David u molitvama doslovno čuje glasove u glavi koji mu govore gdje treba ići i koliko treba riskirati. U “Free Burma Rangers” očito je koliko su rizici veliki. Kako je uz pružanje humanitarne pomoći dokumentiranje akcije za potrebe svjetskih medija na prvome mjestu FBR-ove djelatnosti, jednu od najvažnijih funkcija imaju videograferi, koji drže kamere umjesto lijekova i oružja. 

Upravo su oni autori materijala zahvaljujući kojem se dokumentarac gleda kao mješavina fantastično producirane, žestoke religijske propagande, tople ljudske priče, ali i suludo napetog akcijskog filma, s nekim od najimpresivnijih snimaka s prve crte ikad zabilježenih kamerom. Rijetkost je da je snimatelj toliko blizu akciji da objektivom uspijeva uhvatiti čak i neprijatelja. David je u Mosulu, u jednoj od nekoliko nezaboravnih scena zabilježenih u “Free Burma Rangers”, na ulici ranjen u ruku, ali je tako ranjen uspio ubiti tri ISIL-ovca udaljena od njega i snimatelja svega šest metara. Zhao Sheng, autor ovog dokumentarnog blaga, kasnije je ubijen u Siriji i jedan je od 30 članova Rangera koji su izgubili živote na zadatku. Davidovi unutarnji sukobi između kršćanskog oprosta i bijesom pogonjene osvete savršen su dodatak filmu koji nas upoznaje s jedinstvenim fenomenom, a ako svemu pristupite dovoljno racionalno, poslužit će i kao svojevrsna studija motivacijske snage religije, koja za razliku od obične propovijedi, nasreću, funkcionira kao akcijski blockbuster.