Sinatra je obradio Ivu Robića. Za nas je činjenica, a za Amerikance “možda” - s navijačke strane, to je sasvim u redu, ako već ne i s povijesne, jer nije baš OK da postoji nekoliko istina. Na kraju krajeva, kome ćemo prije vjerovati - Robiću ili onima koji ga zovu “Robik”, savijajući jezik kao palačinku u pokušaju proizvodnje palatala? Pionir hrvatske zabavne glazbe karijeru je stvorio pedesetih, a njen komercijalni vrhunac dosegnuo šezdesetih. Osobno je potvrdio dugogodišnji mit: kaže da je bio otkantan na “jednom domaćem glazbenom festivalu” s pjesmom “Ta ljetna noć”. Odbijenu pjesmu je “forvardirao” njemačkom kompozitoru Bertu Kaempfertu, koji ju je prepakirao kao instrumental za potrebe komedije “A Man Could Get Killed” (1965.), a onda je 1966. ista ta pjesma postala “Strangers in the Night”, No. 1 hit Franka Sinatre.

Borba za priznanje autorstva ovog evergreena je žestoka pa su svoj komad mjesta u povijesti tražili i američki jazz kompozitor Avo Uvezian, kao i francuski kompozitor Michel Philippe-Gérard, koji je Sinatru odveo na sud za autorska prava, ali u konačnici ipak izgubio. Ivo Robić je o tome govorio onda kad su ga pitali, ali s današnje pozicije čini se čak manje važnim tko je u pravu, koliko je fascinantna sama činjenica da je dečko iz Garešnice ključni dio ove priče. Kad znaš da se toliko ljudi svađa oko nje, onda znaš i da je riječ o velikoj pjesmi, a kad ti se ime nađe među protagonistima svađe, onda znaš i to da si ozbiljna faca. A u kontekstu zabavne glazbe šezdesetih Robić je bio velika “faca”, koliko je epizoda sa “Strangersima” podsjetnik na globalnu relevantnost jednog dijela kulturne produkcije desetljeća šlagera i zabavnih radijskih dragulja. Bilo je tu još ikona, podosta: Jimmy Stanić uveseljavao je svako nedjeljno kuhanje ručka uz tranzistor i emisiju “Po vašem izboru”, a ploče su prodavali i Marko Novosel, Gabi Novak, Beti Jurković...

Bilo je novca, volje, potrebe i smisla - ili jednostavno rečeno, nije bilo softvera - da se u studio uguraju čitavi orkestri, što je pop glazbu šezdesetih činilo tako raskošnom i bogatom audio zavjesom. Neodoljiva naivnost i nevinost zvuka, s bogatstvom optimizma koji pop glazbu ere čini tako snažnim magnetom i novim generacijama. Mediteran kakvog ste nekad poznavali, Opatija kao balkanski Cannes i prvi odlasci na Ponte Rosso po talijanske vinile i rifle, jer nije bilo u redu da vas na ulici vide u običnom plavom keperu koji je u Jugoslaviji glumio popularne traperice. Počela je era glazbenih festivala, od Opatije do Splita - prve gole noge izrasle iz mini suknji hrabro su gazile po muškoj slini, a seksualna revolucija išla je ruku pod ruku s revolucijom rock and rolla, koji se na ovim prostorima također rodio početkom šezdesetih, prateći svjetske trendove. Rane gitare bile su jednako naivne, nevine i stidljive, a među prvima koji su se uštekali u pojačalo i postali bend - iako se to tad još zvalo VIS, vokalno instrumentalni sastav - bile su Bijele strijele.

Formirane 1961., dvije godine kasnije ostavile su prvi diskografski trag prepjevima američkih pop klasika. Imali su dvije gitare, tri pjevača, bas, bubnjeve i klavir, obožavali Elvisa i The Shadows, a bas im je svirao Ivica Banfić, otac Cro Dance ikone I Bee. U isto vrijeme zasvirali su i Crveni koralji, prvi bend koji je prodao više ploča nego što je tad bilo gramofona u cijeloj Jugoslaviji. Bubnjar Josip Badrić nije otac Nine Badrić. Početkom šezdesetih svirali su i VIS Atomi, instrumentalni sastav inspiriran Shadowsima, koji je uspio objaviti jedan EP prije raspada i natjerati ljude da dodatno obrate pozornost na tu novu “električarsku glazbu”, kako su etablirani estradnjaci posprdno nazivali klince s električnim gitarama. Do 1965. “žešći” hrvatski rock bendovi poput Robota, koji su se manje inspirirali američkim pop radiom, a više Rolling Stonesima, već su osvajali prve nagrade na stranim festivalima. Na beat festivalu u Beču VIS Roboti je razvalio s hitom “Mramor, kamen i željezo”.

VIS-ovi su bili jako popularni, ali kvarteti još popularniji. Kvartet 4M osnovan je pedesetih, a u šezdesetima postaje jednim od najpopularnijih šou kvarteta u čitavoj Europi. Kvartet Melos rotirao je članove, a u jednoj postavi pjevao je i Arsen Dedić. Ako su soundtrack modernizacije bile električne gitare, film je davao sliku stvari - onda kad na drvenim pozornicama vatrogasnih domova, omladinskih centara i preuređenih kinodvorana nisu nastupali VIS-ovi i kvarteti, održavale su se projekcije jednog novog vala hrvatskog filma, također okrenutog tad vrućim trendovima svjetske kinematografije. Naravno, onoliko koliko je to u danim okolnostima socijalističke Jugoslavije bilo moguće.

A bilo je dosta, jer Tito je bio filmofil, da ne kažem “sofialorenfil”. Novu autorsku generaciju hrvatskog modernističkog igranog filma predvodile su legende poput Bauera, Golika, Berkovića, Tanhofera, Hadžića i Mimice. Branko Bauer pedesetih se još bavio melodramama i ratom, a onda je 1961. snimio “Martin u oblacima”, jednu od prvih komedija na ovim prostorima. Prije nego što mu je Kurosawa “pokrao” dijelove “Banovića Strahinje” (1981.), Vatroslav Mimica je potpisao klasike kao što su “Prometej s otoka Viševice” (1964.) i “Kaja, ubit ću te” (1967ž.), a Krešo Golik komediju “Imam dvije mame i dva tate” (1968.). 

Na terenu animacije Dušan Vukotić je pojeo sve pred sobom 1962. godine kad je njegov “Surogat” (1961.) postao prvi animirani film izvan Sjedinjenih Američkih Država koji je dobio Oscara. Kako se kalendar približavao kraju desetljeća, tako je i film gubio boje šarene bombonijere “slatkog života” šezdesetih i naglo potamnio u Crnom valu. Dok su jedni jurišali u kina, drugi su ostajali uz TV. Show programi i zabavne emisije punili su televizijske rasporede i prikovali generaciju uz male ekrane. Anton Marti, redatelj, genijalac i jedan od osnivača Televizije Zagreb, danas na HTV-u ima i studio nazvan po sebi. U eri Fiće i Vespe, uporabe magnetofona i rođenja omladinskog tiska (Polet), stigli su i prvi izbori za Miss, gdje Hrvatice ozbiljno konkuriraju svjetskim kriterijima natjecateljske ženske ljepote.

Birala se i Miss Teen, što je organizirao Pero Zlatar, urednik legendarnog Plavog vjesnika, magazina koji je oblikovao dobar dio popularne kulture šezdesetih, ali možda najveći odjek ostavio u devetoj umjetnosti. Plavi vjesnik radio je na papiru ono što su drugi činili u glazbi ili filmu - kombinirao je uvoz sa Zapada i radove domaćih autora, autohtone, koliko i inspirirane uvozom. Andrija Maurović, otac hrvatskog stripa, briljirao je upravo u Plavom vjesniku, kao i braća Walter i Norbert Neugebauer, koji su Mauroviću pisali scenarije za nekoliko serijala. Zlatar je Plavi vjesnik preuzeo sredinom šezdesetih pa smanjivao strip i dizao tabloidne sadržaje, usput stvarajući novo pop-rock novinarstvo.

Časopis je ugostio razne segmente scena, glazbe, plesa, filma, stripa, mode, seksepila i skandala, pa tako postao dokument desetljeća koje je s hipijima i šezdesetosmaškim kaosom polako, ali sigurno dolazilo kraju. Desetljeća felinijevskog “slatkog života” koje je u naslijeđe ostavilo vrpce, papir i džubokse pune bogate pop kulturne povijesti.