Gorke bajke Christophea Chaboutéa

PROMO
Ovih 335 stranica mira, nasilja, obezvučenosti, patologije, ponekad tišine, paranoje, sporosti, razmahane narcisoidnosti, kontemplacije i emocije, priča o prolaznosti i birokratskom paklu su čisto remek-djelo
Vidi originalni članak

Christophe Chabouté (1967.) svjetskim relevantnim nagradama verificiran je autor koji je ne samo domaćoj publici poznat, nego sudeći po tome što su njegova dva albuma koja je Fibra objavila, “Sam samcat” (objavljen 2009.) i “Ribari Nove zemlje” (2014.) rasprodana, i omiljen. Na popis objavljenog treba dodati i “Omnibus” (2012.) koji je, kao što mu ime kaže, sastavljen od sedam priča na 800+ stranica, od kojih je jedna “Gorke bajke.” Ovogodišnje izdanje je opet omnibus na 700+ stranica, ali kako je ime već potrošeno, posegnulo se za, nije da to ne može nekoga zbuniti, zbirnim naslovom “Gorke bajke”, koji nema veze s “Gorkim bajkama” iz prethodnog omnibusa, tj. “Omnibusa”.

”Gorke bajke” se sastoje od četiri stripa, 335 stranica dugog i ne sretno prevedenog “Malo drva i čelika”, koji govori o klupi i mikrosvemiru oko nje, a kako umišljam da o klupama nešto znam, tvrdim da se proizvode od kovanog željeza. Osim te priče, donose i “I princeze idu na WC”, “Gorke bajke: nevažni detalji”, koji se sastoje od više vrlo kratkih priča, i četvrte, zadnje priče, “Yellow cab”. Nije lako ovu zahtjevnu, ali razumnu uredničku kompoziciju ovako na brzinu pohvatati, ali kad primite u ruke ovo izdanje od dva kilograma, začudno lako ćete ga čitati, ako već ne i držati. Zato polako, samo polako, usporimo. Nestrpljivima i formiranima na spotovima i ostalom teroru akcija i atrakcija ovdje nema mjesta, jer radi se o jednoj običnoj klupi ispod drveta i njegova kisika, od tri daske za naslon i četiri za sjedalo, čak bez naslona za ruke, po definiciji objektu čiji prvi smisao je predah, odmor, usporavanje...

A sve počinje prijeteće, na prvoj stranici stripa se rasklapa švicarski nožić, onda na idućih osam stranica ruka tinejdžera u klupu urezuje T I i pritom dobro zareže palac, pa krv šikne. Da, na prvih devet stranica je bez ijedne riječi prikazana samo ta “akcija”, a tako će se i nastaviti, bez riječi, premda to ne znači bez priče, naprotiv, klupa je svjedok mnogih nijemih, a rječitih priča, gesta i grimasa kojima ozvučenje ne treba, a ponekad se i tišina čuje kao muk, premda muk nastaje tek kad zvukovi naglo utihnu. Pored klupe će prolaziti ljudi, uglavnom zagnjureni u vlastitu glavu i brige ne primjećujući je (ali jednoga dana će sjesti na nju, raskopčati košulju, skinuti cipele i čarape, promrdati nožne prste na vjetru), redovito će je zapišavati pas i na njenim nogama ostavljati svoje kemijske poruke, na njoj će stariji par dijeliti kolače, klošar ispijati vino, a policajac ga tjerati s klupe i danju i noću, za to zaduženi radnik će je održavati, premazivati bojom, lakom, čovjek s buketom čekati nekoga koga neće dočekati pa snužden otići (tako više puta), skejter se preko nje prevesti, svirač pokušati glazbom s nje zaraditi, žena pročitati pismo pa se rastužiti, dijete uz klupu prohodati... Bit će ovdje i situacija nesklada, on će čitati knjigu, a gitarist sjesti pored i zapjevati, pa glazbom protjerati misao, jer tko pjeva ne čita, mladići zapaliti joint za čijim će ostatkom blago skandalizirani čitatelj novina ipak posegnuti čim oni odu, gospođa će klupu dezinficirati, pa na njoj pročačkati nos, vrtjet će se kolo godišnjih doba, likovi starjeti i grbiti se, a Chabouté demonstrirati kako se pripovijeda figurom ponavljanja. No da bi i to ponavljanje iole bilo moguće, likove moramo zapamtiti, dakle prethodno ih individualizira i daje im temeljnu karakternu crtu, a njihova radnja, preciznije, njezina scena je takva da se spontano angažiramo i njegove short cutove zaokružujemo pričom. Ovo je zbog toga i idealan priručnik motiva za vježbanje kreativnog pisanja, ne zato što tu riječi nema, ne računamo li grafit “Glupost je neuništiva” koji neki protestni pametnjaković napiše na klupu, natpise na majicama junaka i naslove knjiga, nego zato što tu ima motiva koji bujaju u priče.

Potkraj stripa doći će ljudi u crnom, očito gradska uprava, i uz žustre gestikulacije odlučiti da se klupa zamijeni novom, modernom, nekim estetskim i ergonomskim zločinom na koji nitko neće više htjeti sjesti. Ma ni pas se popišati ni list pasti.

Ovih 330 stranica mira, obezvučenosti, ponekad tišine, sporosti, kontemplacije i emocije, priča o prolaznosti su čisto remek-djelo nakon kojega ćete klupe u javnom prostoru početi primjećivati, ako već to ne činite, vidjeti ih kao vremenske kapsule, kao na lijek od žurbe i stresa i aerobnu kupku.

”I princeze idu na WC” je pak sasvim nešto drugo, strip koji ekspresionističkim crtežom počinje nasiljem, patologijom, tako se i nastavlja kad odbjegli naoružani zatvorenik kojem u glavi kulja paranoja, razmahana narcisoidnost i sve moguće teorije zavjera ustopira bračni par, ali onda se polako, by the way on the road događa ono što zovemo “poliveni poljevač”, sve čvrsto postaje sklisko, a u sve se upliće i jedan jogger, pripovjedna metarazina, autor. Za razliku od preglednog i mirno, u vodoravnim kadrovima komponiranom “Malo drva i čelika”, ovdje su table raznih kompozicija s puno detalja, dosta teksta, crtane nervoznijom tankom linijom i galerijom likova sluđenih, iskolačenih očiju. Ovo je strip koji nije tako lako pratiti, nekoliko puta sam pomislio da su se stranice, srećom dvostruko numerirane, pomiješale.

”Gorke bajke” su otprilike slične prvoj priči, samo vrlo kratke, 10 stranica u prosjeku, bez objedinjujućeg elementa klupe i kumulacije u vremenu koja im jamči razvitak, ali zato jednako sposobne potaknuti maštu i ispripovijedati puno kroz malo, ponekad bez riječi, ponekad s neophodnim tekstom, uglavnom u momentu poante, na svojem kraju. Brbljavost u vizualnim umjetnostima nikad nije bila vrlina.

”Yellow cab” je pak reportersko-dokumentaristički strip precizno lociran u vrijeme, počinje 3. 6. 2015., koji govori o pokušaju režisera Benoîtea da navodno iskusi konkretan posao, onaj njujorškog taksista. To je i želja da se prijeđe granica pa iz svijeta povlaštenih iskusi trpka zbilja nepovlaštenih, drugih etniciteta i socijalnih klasa, imigranata. No prvo treba proći kroz birokratski pakao, pa testiranja, pa konačno i odraditi taj posao u klupku New Yorka. Iza svega se skriva - nitko nije ni sumnjao - potraga za pravom temom, oslonjenom o iskustvo, ne za izmišljenom pričom. I taj je strip dobar, ali moj je favorit klupa, ona klupa koju, baš kao i svijet, dijelimo sa svima drugima, ravnopravno, po potrebi.

Posjeti Express