Otkud tako zatucani maturanti, kome uopće trebaju glupi, ograničeni ljudi, pitanje je koje je prošlih dana, zahvaljujući jednom istraživanju o političkoj pismenosti mladih u Hrvatskoj, kružilo medijskim prostorom?

Upiralo se prstom u škole, u medije, u političare, a zapravo su i ti maturanti i svatko od nas pojedinačno proizvod niza utjecaja i okolnosti poznatih pod kolokvijalnim nazivom - društvo.

Obitelj, škola, mediji, osobe iz kulturnoga i političkog života, vjerske institucije, krug prijatelja i znanaca, sportska i kulturna društva...

Svaka od tih institucija, i mnogo drugih, svakodnevno “emitiraju” određene informacije, šire određena “znanja”, a kad se uzmu u obzir hrvatsko školstvo i mediji te ovdašnja kultura javnog govora i higijena javnog prostora uopće, da spomenemo samo to troje, neki rezultati ispitivanja nedavno provedenog među hrvatskim maturantima zapravo su posve očekivani.

Rezultati, doduše, nisu porazni kako je plasirano u dijelu medija, gdje su, u skladu s prevladavajućom medijskom praksom, neki podaci pogrešno interpretirani, naglašavani negativni, a prešućivani pozitivni rezultati istraživanja; tako je iz većine izvještaja izostavljen podatak o gotovo 65 posto maturanata koji smatraju da treba zaštiti prava svih nacionalnih manjina u RH, da se njih 60 posto ne slaže s tvrdnjom da bi etnički Hrvati trebali imati veća prava od ostalih stanovnika Hrvatske, da se njih 85 posto može zamisliti u prijateljskom odnosu s osobom druge rase, vjere ili nacionalnosti, te da se samo 18 posto ne slaže s tvrdnjom da treba kažnjavati isticanje fašističkih simbola u javnosti.

S druge strane, nimalo ohrabrujući nisu rezultati prema kojima gotovo četvrtina ispitanih maturanata smatra da NDH nije bila fašistička tvorevina, da polovica njih smatra da je homoseksualnost bolest, da se homoseksualcima trebaju zabraniti javni nastupi, te da su jedino katolici pravi Hrvati. 

Ti rezultati, međutim, postaju razumljiviji uzme li se u obzir, recimo, benevolentan odnos državnih institucija i utjecajnih pojedinaca prema ustaškom pozdravu na stadionima i u javnom prostoru uopće, zatim desetljeća homofobne harange koja je kulminirala referendumom o ustavnoj definiciji braka, ili činjenice da su desni centar i desnica svoje političko djelovanje sveli na sijanje straha, mržnje i nesnošljivosti prema drugima i drukčijima, i to onda hladnokrvno proglasili mjerilom domoljublja.

A kome trebaju takvi građani? Poslušajte pažljivije govore i obećanja političkih vođa, i znat ćete kome je u interesu imati zatucane građane.

Zatucan narod, kako desnica naziva masu kojom vlada. Tko može progutati sve te statističke akrobacije uz pomoć kojih nas uvjeravaju da živimo bolje, a sve nam je lošije. 

Tko, dalje, može progutati i probaviti predizborno obećanje o 1000 eura nagrade za svako novorođeno dijete (nije posve jasno rečeno vrijedi li ovaj bonus za svu djecu, ili samo za djecu “pravih Hrvata”).

Tko može progutati i probaviti objašnjenje da se kazneni postupak protiv HDZ-a vodi kako bi je se uništilo zato što je ona, kako lažno tvrdi njen vrh, “stvorila Hrvatsku”. 

I, napokon, tko može progutati i probaviti jezik rata i izvanrednog stanja koji je standardni jezik HDZ-a i njegovih satelita. 

To progutati i probaviti može samo glup, zatucan čovjek, rekao bih. Zato je vladajućima u interesu imati što neobrazovanije, što neinformiranije, što gluplje, što povodljivije i lakovjernije podanike.

Totalitarni sustavi računali su prije svega na uplašenog čovjeka. Počivali su na sili i represiji, na policiji, tajnim policijama, vojsci, doušnicima, čitavoj vidljivoj i nevidljivoj mreži koja je izazivala strah. 

Demokratski sustavi računaju prije svega na zatucana čovjeka. U pričuvi, kad ljudima sine i pobune se, drže silu i represiju. Ideal demokratskih sustava jest čovjek koji vjeruje da vladajući rade na dobrobit većine građana, da vrh razumije bazu, da joj odano služi. 

Ta vjera, iracionalnija od vjere u bezgrešno začeće, temelj je predstavničke demokracije.

U “Brokdorfskoj kantati”, snažnoj antikapitalističkoj poemi posvećenoj masovnim protestima protiv atomske elektrane u Brokdorfu, u kojima su 1974. sudjelovale tisuće protivnika atomske energije, njemački pjesnik Peter Paul Zahl ironizira otprilike ovako:

više od trideset godina, kaže vladin psiholog, usađivali smo vam da vladajući i oni kojima se vlada imaju iste interese, a onda ste vi izgubili tu lijepu vjeru.

Hrvatski građani još su daleko od gubitka vjere u podudarnost interesa vladajućih i onih kojima se vlada, u dobre namjere i sposobnost svojih političkih odabranika. 

Oni su, unatoč prethodnim gorkim iskustvima, nepokolebljivi vjernici. Broj onih koji će na predstojećim izborima dati glas nekoj političkoj opciji odgovara broju onih koji vjeruju u nepostojeće.

Uostalom, vjera nije racionalan čin, ne počiva na provjerljivim činjenicama.

Vjera je bezuvjetan čin, kakva je i ljubav, na primjer. I zato je moguće da ljudi vjeruju u poštenje onih koji su ih opljačkali. U dobrotu onih koji pozivaju na mržnju. 

U neviđenu sposobnost onih koji nisu sposobni zapamtiti pet rečenica iz vlastitog političkog programa. Stoga je glupo, kad je o političkoj nepismenosti riječ, upirati prstom u maturanate.

Želimo li vidjeti političkog nepismenjaka, ne trebamo tražiti uokolo - samo bacimo pogled u zrcalo.