Nakon što je Karamarkova “birokratska revolucija” dekretom “dokinula” neprofitne medije, na red je došao HRT. Uslijedio je uspješan desant na nacionalnu TV kuću, u kojoj, u trenutku dok nastaje ovaj tekst, perje još leti. 

Na čelo televizije postavljen je HRTov kadar Siniša Kovačić, koji javnu televiziju vidi prvenstveno kao prvu liniju obrane maglovitih “hrvatskih nacionalnih interesa”. Smjenu sad već bivšeg ravnatelja Gorana Radmana potvrdio je Hrvatski sabor. 

Međutim, javna televizija koja polaže račune Saboru, zapravo karikaturalnoj demokraturi, jedan je vid farse. Prije svega upitna je stručnost saborskih zastupnika, ali i njihove prave namjere kad je riječ o javnom dobru.

Pogotovo ako imamo na umu njihove limitirane “intelektualne” potencijale koji su u direktnoj vezi s višegodišnjom negativnom selekcijom unutar stranaka po načelu “vođe” kao jedinoga kriterija. 

Što zapravo većina njih, odnosno političkih stranaka koje predstavljaju, očekuje od javne televizije? Upravo ovo što radi HDZ - pretvaranje javnog dobra u potporu vlastite političke opcije. 

Isto ono što je namjeravao Zoran Milanović, jer je zakone koji su javnu televiziju pretvorili u politički leno kreirala Kukuriku koalicija u vrijeme kad je HDZ, duboko umočen u kriminal iz vremena Ive Sanadera, disao na škrge. 

Međutim, unatoč bahatosti, pogotovo iz prve polovice njegova mandata, Milanoviću treba priznati jednu stvar: ostalo mu je, ipak, toliko zdravog razuma da je znao kako ne može “zaustaviti Reuters”. 

Upravo zbog toga HRT je u Radmanovo vrijeme imao određenu autonomiju, a kao rezultat toga je jedan od najboljih projekata HTV-a uopće. 

Radi se, naravno, o Trećem programu HTV-a, koji je “s ledine” za vrlo kratko vrijeme “podigao” Dean Šoša. To je program koji je u nekoliko godina emitiranja stekao kultni status u regiji, pa i šire.

Prave razloge smjene Deana Šoše nije teško dokučiti iz dosadašnjeg načina “kadroviranja” na Kovačićevu HRT-u.

Trebalo ga je srušiti, ako ni zbog čega drugog a ono zbog toga što je Treći program HTV-a, po kriterijima Karamarkovih medijskih jurišnika, “nasljeđe komunističkog mraka”, u čijim okvirima, naravno, ne može nastati ništa dobro, pogotovo ne jedna ovakva uspješna priča. 

Ključni je razlog taj, ne samo u Šošinu slučaju, što Karamarkov HDZ kulturu tretira kao nužno zlo, dok paraudruženje novinara HNIP (Hrvatski novinari i publicisti), čiji je predsjednik i jedan od osnivača novi ravnatelj HRT-a, kulturu vide kao “avangardno elitistički rezervat za malobrojnu publiku istomišljenika koja promovira ružnoću i destrukciju umjesto klasičnih i trajnih vrijednosti istine, ljepote i dobra”. 

Ovakav, otvoreni maćehinski odnos prema kulturi rezultirao je raspadom HDZ-ova Odbora za kulturu, koji je vodila Anja Šovagović Despot, jer je i najvećim optimistima unutar i oko stranke postalo jasno kako u okvirima ovakvog HDZ-a nema mjesta za “parazite” poput kulturnjaka, kojima, kao strašilom, prijete mitskim tržištem.

Zatim je novo vodstvo HRT-a donijelo odluku kako u nedjelju, 20. ožujka, neće biti prikazan “Montirani proces”, žestoka politička satira koja je, također, “akvizicija” bivšeg vodstva HRT-a. 

Stupidno obrazloženje HRT-ova “vijeća mudraca” uvreda je zdravog razuma i vrijedi ga prenijeti u cijelosti: 

“Programsko vodstvo HRT-a svoju odluku temelji na činjenici da se u jednome dijelu scenarija spominje sadržaj koji je neprimjeren emitiranju na Hrvatskoj radioteleviziji i potpuno je u suprotnosti s misijom, vrijednostima i načelima Hrvatske radiotelevizije te smatra da je zloupotrebljena tema satirične emisije za raspirivanje vjerske, nacionalne i druge netrpeljivosti”, na što je uslijedio odgovor Borne Sora, u najboljoj maniri sporne emisije: 

“Kad je HRT objavio da širimo nacionalnu, vjersku i etničku mržnju, očekivao sam da će nam dati povišicu”, napisao je Sor na svom Facebook profilu. 

Hoće li se HRT pretvoriti u grotesknu i karikaturalnu televiziju koja se uređuje u stranačkim središnjicama, poput FTV-a i RTRS-a u Bosni i Hercegovini?

Nažalost, sve upućuje na to. Ipak, postoji tu jedna kvaka: kako zaustaviti komercijalne televizije s nacionalnom koncesijom (Nova TV i RTL), koje će ovakvim raspletom zasigurno biti u većoj mjeri javne od HRT-a, koji po toj osnovi ubire od građana Hrvatske u vidu pretplate ogromnu lovu?

Jedino rješenje je staviti pod stranačku kontrolu neovisno Vijeće za elektroničke medije, koje vodi Mirjana Rakić.

A ti procesi su već odavno počeli, i to otvorenim prijetnjama Mirjani Rakić od strane rulje predvođene Velimirom Bujancem, koji su joj tom prilikom “poklonili” četničku kapu. O tom ružnom događaju povjesničar Josip Jurčević, jedan od “revolucionara” koji ovih dana “juriša” na HAVC, drugu megauspješnu hrvatsku priču, kaže: “To je bio performans na koji je Mirjana Rakić pristala. Mogla ih je ne primiti”. 

Rekao je također kako je taj prosvjed i sve što se nakon njega događalo u prostorijama vijeća bilo u granicama dopuštenog, a da prosvjednici nisu bili ni vulgarni ni nepristojni. 

Možemo li, Jurčevićevom logikom, proglasiti Jasenovac ili Auschwitz performansom? Kako se nitko od nacističkih glavešina tijekom Nirnberškog procesa nije sjetio jednog ovakvog argumenta? Možda stoga što je performans kao umjetnički izričaj novijeg datuma? 

Sramotna je reakcija vladajućih na ovaj svojevrsni “revolucionarni teror” u najboljoj boljševičkoj maniri, odnosno njezin izostanak. 

Stoga je Mirjana Rakić zatražila od Vlade razrješenje s mjesta predsjednice Vijeća za elektroničke medije i mjesta ravnateljice Agencije za elektroničke medije.

“Dođu tako neka vremena, kad pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati”, jedna je od najčešće citiranih rečenica Ive Andrića.

Živimo li u takvom vremenu? Ili nezaustavljivo klizimo prema njemu? S pravom se onda postavlja pitanje što je sljedeće na redu. Jakov Sedlar kao ravnatelj HAVC-a? 

Ako imamo na umu boljševičku revnost Karamarkovih “jurišnih odreda”, nije isključena ni slična mogućnost. Rastakanje kulture kao nečega što se ne da “pripitomiti” jedina je konstanta Oreškovićeve Vlade, a koje se sustavno provodi iz neformalnih centara moći, uključujući tu i HDZ-ovu stranačku centralu. 

Most, unatoč svom korektivnom potencijalu koji je limitiran njihovim paničnim strahom od novih izbora, a koji je pokazao u nekoliko navrata zube Tomislavu Karamarku, doduše mliječne, po pitanju kulture i medija ne čini ništa. 

Ili su u tim pitanjima suglasni sa svim metodama Karamarkove “kulturne revolucije”? Kineski car Qin Shi Huang (ili “prvi kineski car”) pokušao je “resetirati” svijet, nametnuti sebe kao početak svega, kao prapočelo. 

Hoće li hrvatsko računanje vremena startati od trenutka u kojem je Karamarko pred kamerama prvi put pozirao s članskom iskaznicom HDZ-a, jer se prije toga nije dogodilo ništa bitno? 

Svjedočimo li stvaranju “divnog novog svijeta” po Karamarku, po “green field” načelu, s tim da prije toga treba porušiti sve staro i počistiti šutu. 

U tim procesima nije se nužno “držati zakona kao pijan plota”, a o moralnim načelima da i ne govorimo, i po ovome je, iz Karamarkove inkvizitorske perspektive, Domoljubna koalicija ujedno titoistički pokret jer je navedena izreka, o “zakonu i plotu”, jedna od najčešće citiranih Titovih “misli”. 

Ako nastavi u ovom ritmu sljedeće četiri godine, Tomislav Karamarko će ostati upamćen kao grobar slabašne hrvatske demokracije koju, uz kulturu kao ciljanu kolateralnu štetu, pokapa nezapamćenom dinamikom.