Njemački dokumentarac Hitler's Hollywood autora Rüdigera Suchslanda prati razdoblje od 1933. do 1945. godine u kojem je nastalo više od 1000 propagandističkih filmova po nalogu nacističkog ministra propagande Goebbelsa. Frank Scheck jedan je od kritičara koji je dokumentarac pogledao prije njegove ovotjedne premijere u New Yorku. Kaže kako je riječ o dokumentarcu koji ima "perverzan utjecaj na gledatelja koji ga tjera da pogleda još i više takvih kontroverznih filmova". 

S obzirom na povijesni i sociološki kontekst takvih filmova, Scheck smatra kako bi filmove trebali pogledati povjesničari i oni koji se bave kinematografijom.U dokumentarcu su prikazani grubi antisemitski filmovi kao što su "ozloglašeni Jew Suss i The Rothschilds, dramska priča o potonuću Titanica koja razloge za potonuće broda vidi u Židovskoj pohlepi".

Prošle godine premijerno je prikazan u Njemačkoj, a kritičari su tada pojasnili kako se među spomenutim filmovima nalaze i 22 filma čije je prikazivanje i dalje zabranjeno, između ostalog to su i Jew Suss i The Eternal Jew. Oni se mogu pogledati samo uz "asistenta koji će gledatelju objasniti simboličko značenje prikazane propagande".  Dokumentarac je nastavak njegovog hvaljenog iz 2014. godine From Caligari to Hitler: German Cinema in the Age of the Masses, koji analizira utjecaj njemačke kinematografije za vrijeme ere Weimarske Republike, piše Haaretz.

Ben Kenigsberg, pišući za The New York Times, postavlja zanimljivo pitanje. 

"Je li nemoralno gledati ovakve filmove? Dio koji je alarmantan je što nam ovakvi filmovi lako privlače pažnju, lako nas zavode, i to puno više od nekih drugih. Najzastupljenija implikacija ovog uratka je ta kako su zapravo umjetnici omogućili razvoj Trećeg Reicha". 

Kritičar Diego Semerene koji piše za Slate, rekao je kako "tijekom filma naučimo kako je nacistička kinematografija bila veća od života a bila je predstavljena kroz niz žanrova, kao što su mjuzikl, romantični filmovi, trileri i drame. Ali ne i horori, to bi ipak bilo previše blizu stvarnosti". 

Dodaje i kako glasovi Hannah Arendt, Susan Sontag, Siegfried Kracauera i šefa nacističke propagande Goebbelsa gledatelju omogućuju da pronađe smisao u svim tim arhivskim snimkama koje potvrđuju, barem im je takav plan, glavnu tezu filma - film zna više od nas što se događa, tj. događalo tada". 

Gledatelji koji nisu navikli slušati kritiku nacističkih filmova, i koji hvale estetske vrline, pa čak i šarm ovakvih filmova, mogu naići na dobre kritike", rekao je Thomas Doherty u svojoj kritici za The Tablet. 

Simone Sonekh naglašava kako "ovaj film pokazuje jedan dio povijesti i služi kao podsjetnik na moć i utjecaj kojeg umjetnost ima u propagandi. Dok studenti uče o Nacizmu i pitaju se kako je to moguće, njihovi profesori trebali bi im odgovoriti uz pomoć ovog dokumentarca".