Varšavski geto ostaje jedan od najmračnijih primjera okrutnih i kalkuliranih nacističkih napora da se na jedno mjesto skupi, a onda i eliminira, židovska populacija. Poljska je metropola prije rata bila dom 1.3 milijuna Židova je jezgra njihove kulture.

Prema Memorijalnom muzeju u Washingtonu to je bila najveća židovska zajednica ne samo u Poljskoj nego na europskom kontinentu.

Prvog rujna 1939. je, međutim, grad napadnut iz zraka i artiljerijskim bombardiranjem. Nije dugo trebalo da nacistička mašina samelje grad i da on padne u ruke Trećem Reichu.

Datuma 29. rujna nacisti su ušli u grad. Trebati će "samo" godina dana da se ustanovi varšavski geto i donese zakon da se u njega smjeste svi Židovi u gradu.

Ovo su fotografije i priče koje pokazuju kakvi su neljudski horori počinjeni u getu tijekom Holokausta.

Nekoliko dana nakon što se grad predao, Nijemci su službeno utemeljili Judenrat, ili židovsko vijeće kojem je na čelu bio inženjer Adam Czerniaków, a sjedište je bilo u južnom djelu geta, u ulici Grzybowska.

Judenrat je implementiran djelom kao nacistički način da se "smiri" židovsku populaciju i da im se da neka kontrola nad njihovom sudbinom. Nacisti su, uostalom, lakše implementirali nove zakone preko židovskih posrednika.

Czerniakówljeve naredbe bile su organizirati logistiku geta i "uplesti" njemačka pravila u društveno tkivo, piše All That Is Interesting. To je uključivalo i tjeranje građana da nose bijele krpe oko ruku na kojima je plava Davidova zvijezda.

Nadalje, u ovom su ranom periodu zatvarane židovske škole i konfisciralo se svu imovinu koju su nacisti htjeli. Polako ali sigurno, a onda i poprilično ubrzano, židovski su muškarci natjerani na prisilni rad. Sve njihove udruge, vjerske i sekularne, su raspuštene, a geto je završen.

Formalno je "upogonjen" 12. listopada 1940. godine, a svi su se Židovi morali preseliti unutar geta i to odmah. Do studenog nacisti su kompletno odsjekli geto od ostatka Varšave, koristeći skoro pet metara visok zid opasan bodljikavom žicom, na kojeg se stalno "pazilo" (naoružana garda).

Populacija geta prešla je 400.000 zahvaljujući dolasku Židova iz susjednik sela i poljskih gradova.

Od samog početka uvjeti unutar geta bili su jezivi i geto je bio nevjerojatno natrpan. Oko 7.2 ljudi bilo je, u prosjeku, natrpano u svaku sobu. Uplašeni, gladni i opljačkani dijelili su ono malo resursa što im je preostalo.

Borili su se sa epidemijama zaraznih bolesti, zimom, gladi i nasiljem. Stvari su se dodatno pogoršale 1942.

"Glad je bila takva, tolika, da su ljudi iscrpljeni ležali po cestama, a mala djeca su molila i plakala", prisjeća se preživjeli Abraham Lewent. Uz čitav niz problema, glad je možda ipak bila na prvome mjestu. Ono što je dodijeljivano nije bilo dovoljno, a 1941. se sveli na 1.125 kalorija po danu. 

"Djeca umiru od izgladnjelosti", Czerniaków je kratko napisao u svoj dnevnik 1941.

Prema dostupnim dokumentima jasno je kako je između 1940. i 1942. od gladi umrlo 83.000 Židova. 

Uz to stvorila se čitava mreža švercanja i švercera lijekova i hrane, a mita su prihvaćali i Poljaci i Nijemci.

Neke od tih priča je dokumentirao povjesničar Emanuel Ringelblum, koji je financirao tajni napor da zabilježi što se zbiva u getu za buduće generacije. Taj se dokument od tada zove "Oneg Shabbat".

Samo dio Ringelblum arhive, kako je danas poznata, preživjela je Holokaust. No, ono što je ostalo daje nevjerojatan uvid u način života u getu te kako su tome doprinjeli nacisti.

Uskoro je bilo još gore. Na ljeto 1942. počele su deportacije u logor smrti Treblinku. U samo tri mjeseca 1942. nacisti su deportirali 265.000 Židova iz geza u Treblinku, gdje ih je vrlo brzo ubijeno 35.000.

SS-ovci su se, uz pomoć policije, bavili logistikom deportacija - trpali su ljude u stočne vagone i odaslali ih. U međuvremenu 70.000 do 80.000 Židova ostalo je u Varšavi u strahu da će uskoro biti njihov red da odu vlakom.

U siječnju 1943. došla je druga faza masovnih deportacija. Na svu sreću, Židovi su se napokon počeli organizirati i pripremili su se uzvratiti udarac.

Bilo im je jasno da je izbjeći deportacije gotovo nemoguće, pa se niz tajnih organizacija krenuo mobilizirati. Takozvani ZOB (Zydowska Organizacja Bojowa) imao je 500 članova, dok je ZZW (Zydowski Zwiazek Wojskowy) imao još 250. Inicijalni je plan bio stupiti u kontakt s poljskim ustanicima i pokretom otpora te dočepati se što više oružja i eksploziva.

U međuvremenu je SS šef Heinrich Himmler službeno naredio likvidaciju geta. Svi su trebali biti otpremljeni u Lublin logor. Kad je SS skupa s policijom krenuo s novim pokušajem deportacije, 18. siječnja 1043. započeo je Varšavski ustanak. Dio je Židova počeo pucati na Nijemce, i iako je većina pobunjenika izginula Nijemci su se dovoljno preplašili da dopuste da se svi razbježe.

Datuma 19. travnja, nacisti su odlučili likvidirati geto taman prije blagdana Pesaha. No, ulice su bile puste, preostali su se Židovi posakrivali po tunelima, kanalizaciji i bunkerima.

ZOB je vodio Mordecai Anielewicz, imali su nešto automatskog oružja i pištolja, te granate kućne izrade. Prvi su dan bili uspješni i natjerali Nijemce na uzmak, a general Jürgen Stroop izgubio je 12-oricu vojnika.

SS je onda prilagodio taktiku ratovanja tako da su odlučili zgrade geta sravniti sa zemljom, od svega je uskoro ostala samo hrpa betona.

Oni koji su to preživjeli kažu kako je nebo Varšave bilo "potpuno crveno".

Pobunjeni su Židovi izdržali još četiri tjedna dok SS nije dovršio posao. Do proljeća 1043. deportirali su 42.000 preživjelih i poslali ih u logore Trawniki, Lublin i Poniatowa.

Barem 7.000 Židova umrlo je u bitkama u getu, što od nasilja što od gladi. Još 7.000 poslano je odmah u Treblinku.

Samo je mali broj Židova dočekao oslobođenje geta koje se dogodilo na ljeto 1944. godine. Skoro 116.000 ljudi umrlo je tijekom ustanka, a kada su Sovjeti došli u Varšavu u njoj je preostalo 174.000 ljudi - manje od 6 posto od cjelokupne populacije prije rata, a samo oko 11.500 tih preživjelih bili su Židovi.