HOS-ov logor: "Ljubio sam sliku Ante Pavelića i pio urin"
Logor Dretelj bio je sabirni logor kojeg je vodila Hrvatska Republika Herceg-Bosna kraj Čapljine od travnja 1993. do travnja 1994. tijekom Bošnjačko-hrvatskog sukoba u sklopu rata u Bosni i Hercegovini.
U logoru su također zlostavljani Srbi od strane vojnika Hrvatskih obrambenih snaga Blaža Kraljevića.
Logor se nalazio između Čapljine i Međugorja, u Hercegovini. Tijekom Jugoslavije, bio je korišten kao vojarna JNA, te se sastojao od šest skladišta. Tijekom Operacije Lipanjske zore, Dretelj su zarobile postrojbe HOS-a, te ga koristile kao svoju vojarnu, i zatvor za srpske ratne zarobljenike.
Nakon smrti zapovjednika HOS-a Hercegovine, generala bojnika Blaža Kraljevića, srpski zarobljenici iz Dretelja predani su HVO-u. Poslije raspada HOS-a u Hercegovini krajem 1992. Dretelj preuzimaju vlasti HVO-a.
Prema optužnici Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY), pripadnici HVO-a su počeli držati bošnjačke muškarce u logoru od travnja 1993. do travnja 1994.
Broj zarobljenika bio je najveći 11. srpnja 1993., kada je HVO držala 2,270 Bošnjaka u zatvoru. Nakon toga, prosječan broj zatvorenika bio je oko 1700.
CNN je objavio reportažu snimljenu u Drežnici, sjeverno od Mostara, o stravičnim svjedočanstvima nekolicine Bošnjaka, upravo puštenih iz logora u Gabeli i Dretelju.
Postojanje hrvatskih logora u Hercegovini, torture i teški uvjeti života tisuća logoraša u dvama najvećim logorima pod kontrolom HVO-a, tako su postali vijest dana. Samo zahvaljujući golemim diplomatskim naporima hrvatskog ministra vanjskih poslova Mate Granića pokrenulo se njihovo zatvaranje.
Kroz kakve su torture prolazili zatočenici u ovom logoru ispričao je zatočenik ovog logora Siniša Zurovac.
Siniša je prije rata radio kao glavni komercijalista u čapljinskoj tvornici keksa Lasta. Nakon napada bivše JNA i srpsko-crnogorskih rezervista na Čapljinu, u travnju 1992. nije, kaže, prešao na drugu stranu.
Osim što je, kaže, čim je uhićen, morao poljubiti sliku ustaškog poglavnika Ante Pavelića, a u logoru pjevati ustaške pjesme, stražari su njega i ostale zatočenike svakodnevno tukli.
"U Dretelju je bio pakao. Svakodnevno je bilo – degenek. Svaki dan gledaš kad će te ubiti. Šutnu loptu tamo među nas - nas su gonili da čupamo travu - i onda, kao došli po loptu, pa te preko rebara udri, udri, udri, udri...i tako svaki dan."
Siniša Zurovac kaže kako ni danas ne zna tko su njegovi mučitelji.
"U mene ti je bila taktika, ako mu gledaš uoči odmah ti je degenek. Nego praviš se tošo, ne gledaš ništa...Samo oboriš glavu preda se i manje ćeš dobiti degeneka. A oni se, osim toga nisu ni predstavljali imenom, već sve nekim nadimcima. Ja bih rekao imena da znam, nemam se čega stidjeti", kaže Siniša.
Kaže kako čovjek i ne zna kakva sve zlostavljanja može izdržati. Jednom ga je tako, kaže, izvjesni Zoka udario bocom u glavu
"Uzeo je bocu od litre pa o glavu, razbila se boca u 'tisuću komada, mene ništa čovječe, bila je čvrga. Ma ja sam mislio moraš mrtav biti od toga. Onda kad sam bio u samici, vadio mokraću, pišaku, pa me tjerali da pijem. Jedan mi je Graovac, Srbin je bio, zavrtao obrvu. Mi u stroju pred doručak, a on mi uzeo obrve pa zavrće, umirem ja, čovječe...Svaka su čuda i jade radili."
Bilo je, kaže u Dretelju i silovanja.
"Čuješ poviše nas samo jauk žena, pa šta je nego silovanje. Kasnije je jedna žena, kad smo razmjenjivani, pričala kako bi svaka rodila da nisu bile stare. Po tom sam zaključio da su silovane", kaže Siniša.
Među prvim zatvorenicima u Dretelju bila je Slavojka Frižović. U razgovoru za "BIRN – Justice Report" ona priča kako je bila zatvorena sa 40 žena i kako je vidjela da neke od njih odvode na silovanje.
"Dođu preko dana i gledaju gdje koja leži. Onda po noći traže od stražara ključ i izvedu ženu koja im se svidi. Jedna od njih mi je rekla da su je silovali. Plakala je i bilo ju je sram. Nisam doživjela što su druge žene, ali jesam strah i stres, što je pomoglo da obolim", kaže Frižović.
Govoreći o uvjetima u kojima su boravili zatvorenici, Slavko Bogdanović ističe da nisu imali dosta hrane i vode.
"Tjerali su da pijem mokraću i jedem kremu za cipele. Morali smo i travu pasti", pojašnjava Bogdanović.
U logor Dretelj doveden je i Zijad Tucaković, koji je u logoru bio zatočen tri mjeseca i cijelo je vrijeme boravio u hangaru broj jedan.
"Bilo nas je negdje oko 300 ljudi... Bili smo toliko pretrpani da su neki po gredama spavali. Bilo je maltretiranja. Ljudi su od žeđi padali u komu, mislili su da će pomrijeti. Jednu bocu vode znalo je piti 20 ljudi, iz čepa", priča Tucaković.
Sead Tabaković, predsjednik Udruženja logoraša Čapljine, kaže da život u Dretelju nije imao nikakvu vrijednost.
"Logoraši nisu imali izbora. Dovedeni su tu na milost i nemilost. Svaka budala je mogla s njima raditi što je htjela. Život mu je vrijedio jedan metak, a metak je vrijedio jednu marku... Toliko je život vrijedio", ističe Tabaković.
Zbog zlostavljanja srpskih civila u Dretelju sud BiH 2015. je četvero bivših pripadnika HOS-a osudio na ukupno 24 godine zatvora. Ivan Zelenika je proglašen krivim što je tukao zatvorenike; Edib Buljubašić kao nekadašnji zamjenik zapovjednika Dretelja odgovoran je za premlaćivanje Bože Balabana koji je zbog ozljeda preminuo.
Ivan Medić je proglašen krivim za napad na zatočenika, te što je zatočenicu prisilio na seksualni odnos, dok je sudsko Vijeće za Marinu Grubišić-Fejzić zaključilo da je mučila zatočenike batinama i prisiljavajući ih na međusobne seksualne odnose.