Drugog dana oslobodilačke operacije "Bljesak", 2. svibnja 1995., oko 6.30 ujutro, neprijateljski protuzračni top rafalom je kod Stare Gradiške pogodio MIG-21 u kojem je bio pilot HRZ-a Rudolf Perešin. Na visini od samo 50 metara, on se čak i uspio katapultirati, ali zbog male visine nije preživio pad na tlo. Tako je poginuo čovjek koji je prvi prebjegao vojnim avionom iz JNA, još 25. listopada 1991., koji se tog dana iznenađenom austrijskom vojniku na aerodromu kod Klagenfurta predstavio kao kapetan prve klase JNA Rudolf Perešin.

"Dezertirao sam iz JNA jer nisam sposoban ni voljan pucati na hrvatske vojnike", objasnio mu je zašto je MIG-om 21 iz Jugoslavije u zadnjem stadiju raspada doletio u Austriju. Tri i pol godine poslije on će poginuti u akciji u kojoj je još 41 hrvatski vojnik poginuo u 31 sat koliko je Hrvatskoj vojsci trebalo da oslobodi čak 500 kilometara četvornih, dok je s druge strane poginulo između 350 i 400 neprijateljskih vojnika.

Operacija Bljesak Rudi Perešin: Kako je poginuo istinski junak rata

Ove godine Hrvatska slavi 23. obljetnicu "Bljeska", a njegov ratni drug Ivan Selak, umirovljeni vojni pilot i brigadir Hrvatske vojske, napisao je Perešinu zašto on danas, koliko god je ponosan i na "Bljesak" i na Perešina i na njegovu žrtvu, na žrtve svih vojnika HV-a, ipak nije u stanju slaviti. Objavu s Facebooka Express, osim lektorskih intervencija, donosi u cijelosti:

Jutro je. Nije još svanulo. Još jedno jutro, još jedno rađanje dana koje bolje da se nikada nije dogodilo. Kažu da je zora, svitanje, izlazak sunca, rađanje novog dana nešto najljepše. Kažu da je nova zora, novi izlazak sunca simbol ljepote, sreće, veselja, da je simbol novog života. E, pa nije, nije u mojem životu. Možda sam zoru volio prije, više ne. Previše je sjećanja, previše je tuge.

Drugi dan je operacije Bljesak. Ciljevi poznati, podijeljeni. Kako, kuda, odakle, tko, čime. A meteo? Svanulo je, ali sunca simbola života nema, muljaža od jutra. Kako je u zoni cilja? Čujemo da 24 ne mogu, mi moramo, moramo zbog onih junaka na zemlji koji, kada nas čuju i znaju da smo sa njima, izvode nemoguće. Njima ne smeta ništa; ni bura ni jugo, ni kamen ni blato, ni sunce ni kiša. E, zbog njih polijećemo i kad nije moguće.

"Dečki idemo", zadnje je što sam čuo da je moj zapovjednik eskadrile rekao. Urezalo se to duboko u mozak. A mogao je jednostavno reći: "Idite!" ili: "Idi! Zar bi netko zamjerio? E, to je razlika koja opisuje čovjeka junaka i kukavicu. On je rekao I-D-E-M-O. Pravi vođa uvijek će reći ili "idemo" ili "idem", jer je vođa, jer je lider, jer nije šupak .

I otišli smo. Bio sam u prvom, Marin u drugom. Polijećemo prvi, pet minuta poslije Rudi i Zdenko. U zaletu na polijetanju pogled odlazi lagano lijevo i tada zadnji put vidim Rudijev avion i Rudija. Upravo prolaze stazom za voženje.

U djeliću sekunde prolazi misao, hoćemo li se svi vratiti i to je sve što je bilo od emocija u tom letu. Nakon te trenutne slabosti, pretvaraš se u stroj. Emocije marš van iz aviona! Imaš dvije opcije: ubij ili budi ubijen i to je bit posla pilota borbenog aviona. I dalje neću, neću o kišici, vidljivosti od niti kilometra, o nemogućim uvjetima, o danu ranije što smo ga odradili po normalnom meteu, o...

Stroga tajna CIA-ini dokumenti: Bljesak je šokirao čak i Ameriku

Zadaća je izvršena, vođa eskadrile se više nikada vratiti neće. Kako da kažem uspješna zadaća kad se Rudi vratio nije? Jednostavno ne mogu. Ne mogu ni slaviti Bljesak jer izgubili smo zapovjednika. Znam da je oslobođen veliki teritorij, znam da smo pobijedili, znam da se slavi pobjeda, da je to normalno, ali - ljudi - ja slaviti ne mogu. Otišao je Rudi, otišla su 42 junaka, ja slaviti neću i točka.

Kajče nek ti je vječna hvala, leti nebeskim prostranstvima ili počivaj u miru, kako te volja. Nek' je vječna slava i hvala junacima i vitezovima Bljeska.

Počivajte u miru.