Nakon vijesti da bi Španjolska mogla vratiti Hrvatskoj posmrtne ostatke ustaškog poglavnika Ante Pavelića i ustaškog zločinca Vjekoslava Maksa Luburića, bit će zanimljivo vidjeti gdje će hrvatska država u tom slučaju dati prostor za ukop ove dvojice fašističkih kolaboracionista. 

Nakon raspada NDH, u poratnom neredu Ante Pavelić je preko Austrije i Italije, služeći se lažnim putovnicama, prešao u Argentinu gdje je 1956. osnovao Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Iako su američke i britanske okupacijske snage u Austriji znale sve o kretanju Pavelića, a njegov trag nije bilo teško pratiti, ništa nije učinjeno da ga se dovede pred lice pravde. Da ga se tad uhvatilo, danas ne bi imali ponovno problem koji bi mogao podijeliti već ionako ideološki raspolovljeni hrvatski narod. 

Provokacija Dan obilježavanja Jasenovca, a oni upali sa 'ZDS'

Zapovijed pomoćnika zapovjednika glavnog stožera američkih snaga na mediteranskom ratištu za hvatanje Pavelića u Vatikanu glasila je na kraju "Hands off" (Ruke sebi), čime su Amerikanci dopustili daljnji bijeg Paveliću.

Zahvaljujući Branku Benzonu, Evita Peron omogućila je Paveliću da postane vlasnik unosne argentinske tvrtke za izgradnju stanova. No, njegov ugled je bio slab ili skoro nikakav među ustaškim emigrantima (o antikomunističkoj hrvatskoj demokratskoj emigraciji da se i ne govori). 

Na njega su pripadnici UDB-e izvršili atentat 1957. kojeg je preživio, nakon čega se seli u frankističku Španjolsku gdje umire 28. prosinca 1959. u Madridu. Uzrok smrti nije siguran, vjeruje se da je preminuo zbog posljedica atentata, dok su njegovi bliski prijatelji i obitelj tvrdili da je preminuo prirodnom smrću.

Ante Pavelić, ustaški poglavnik i vođa Nezavisne države Hrvatske, pobjegao iz Zagreba i zaputio se najprije prema Austriji. Tamo se nadao da će naći utočište među anti-komunistima ili barem u rimokatoličkoj crkvi.

Da takve nade nisu bile uzaludne, svjedoče povijesni dokumenti na koje se poziva argentinski autor Uki Goni. Naime, Goni tvrdi da je Pavelić proveo godinu dana nakon sloma NDH u Austriji i to pod budnim okom britanskih vojnih i tajnih službi. 

Ljutiti Josip Broz Tito tražio je Pavelićevo izručenje, a slao je čak i točnu adresu gdje se Pavelić skriva u Austriji, ali Britanci su se pretvarali da nemaju pojma o ničemu. Njihovo ministarstvo vanjskih poslova slalo je pisma Amerikancima i Sovjetima i pitali su ih da nisu oni kojim slučajem vidjeli Pavelića.

Godinu dana je Pavelić proveo u Austriji prije nego se odselio u Rim negdje u travnju 1946. godine u pratnji ustaškog poručnika Dragutina Došena. Obojica su nosili halje rimokatoličkih svećenika i smjestili su se u ulicu Gioacchino Belli broj 3 u prostorije Collegio Pio Pontificio.

Prema izvještajima američkih obavještajnih službi, bila je to jedina zgrada u Rimu pod punom upravom Vatikana i trebali su posebni dokumenti za ulazak.

Amerikanci su saznali i da je 1946. godine bio gost monsinjora Montinija u ljetnoj papinskoj rezidenciji Castel Gandolfu, a Montini će kasnije postati papa Pavao VI.

Potkraj te godine otputovao je za Argentinu koristeći vezu s Juanom Peronom, a Amerikanci su ga 1947. locirali u samostanu Svete Sabine. Znali su da kod sebe krije i basnoslovno bogatstvo ukradeno iz hrvatske središnje banke i oduzeto od Židova i Srba.

Kupio je i putovnicu na ime Padre Gomez glumeći ministra za religiju. 

Pavelić je povremeno održavao veze s raznim obavještajnim službama, ali je bio svjestan da mu ništa osim dobrih veza s Vatikanom ne jamči sigurnost i zbog toga je misteriozno nestao sve do kasne jeseni 1948. godine kada se pojavio u Argentini. Pretpostavlja se da je gotovo godinu dana boravio u Španjolskoj, ali sve se svodi na indicije i špekulacije. 

Na kraju se u Španjolsku i vratio jer nije imao valjane dokumente za Argentinu. U to vrijeme mislio je da je Španjolska pod generalom Francom dobro utočište, jer nije priznavala Jugoslaviju.

Naime, na njega su pripadnici UDB-e u Buenos Airesu izvršili atentat 1957. kojeg je preživio. Milena Gaćeša, 90-godišnja svjedokinja tog događaja nedavno je ispričala u srpskom 'Nedeljniku' kako je Pavelić ranjen. 

“Konačno je došla ta srijeda, 10. april 1957. Čekali smo da se završi njihova proslava, u Hrvatskom domu. Dogovoreno je da idu Milo i Blagoje. Prvo puca Blagoje, pa ako promaši, pucat će Milo. Blagoje je kasnije pričao da je noć pre atentata  proveo budan, razmišljajući o tome da li ubojstvo uopće može biti opravdano. Naravno da može! Da nisam bila žena, ja bih sama Paveliću presudila...”

Ispričala je kako je Pavelić s tjelohraniteljima krenuo niz ulicu San Juan te je išao prema stanici metroa. Ušli su u vlak i krenuli prema sjeveru, tri kilometra dalje do stanice Retiro San Martin. Za njima su odmah ušli Blagoje i Milo, koju su bili maskirani i sjeli su na suprotne strane da ih se ne bi povezalo. Vozili su se dvadesetak kilometara, do stanice gdje je Pavelić trebao ući u autobus koji je vozio prema njegovoj kući.

Sve se događalo uvečer, mislim da su izašli iz autobusa oko devet sati, a u malom gradu kao što je taj, tada već nema ljudi na ulici. Osvjetljenje je također bilo vrlo oskudno, tako da se atentat odigrao u pomrčini. Blagoje i Milo su cijelo vrijeme pratili Pavelića, ali odvojeno. Išli su iza njega na odstojanju od 20-30 metara.

Po izlasku iz autobusa, Milo se odvojio, skrenuo je desno u jednu ulicu, htio je prečicom prvi stići do mjesta s kojeg će pucati. U trenutku kad je Pavelić s tjelohraniteljem prolazio pored kluba AFALP, tjelohranitelj mu se obraća sa molbom da svrati u klub. Bog nas je pogledao, Pavelić do svoje kuće nastavlja sam.

Međutim, u trenutku prije nego što je Blagoje zapucao, na nekih 10-15 metara iza našeg krvnika, Pavelić se, valjda predosjećajući opasnost, okrenuo i sam počeo pucati na Blagoja, a onda svom snagom trčati prema svom domu. Blagoje, ranjen u nogu, šepao je za Pavelićem i pucao mu u leđa. Jednim metkom ga je pogadio u desnu plećku, a drugim u vrh kičme…” - otkrila je Milena. 

Čovjek koji ga je tada umalo ubio, Blagoje Jovović, tada je ovako opisao taj pokušaj ubojstva tada najtraženijeg ratnog zločinca s područja Jugoslavije.

"Krenem za njim. Brzim korakom. Skoro trčim. Dolazim na sedam, osam metara.  Pavelić me je osjetio, vidio... Počeo je vikati: 'Majku ti jebem srpsko-židovsku, komunističku!' Čujem pucanj, ne znam odakle dolazi. Ne stajem. Trčim ravno na Pavelića.

Dođem na dva, tri metra i pucam. Jednom. Drugi put. Pucam mu u leđa. On pada.  Kako je nosio torbu, ona mu ispadne na stranu u neki vrt. Pao je, ne pomiče se. Ne mogu vjerovati da bi se pravio mrtav ako su dva metka u njemu. Tada pomislim, bolje je da ostane živ jer će u bolnicu, narod će vidjeti i onda će mu morati suditi..."

Pavelić je preživio taj atentat i shvatio da Argentina više nije sigurno utočište, pa se seli u frankističku Španjolsku gdje umire 28. prosinca 1959. u Madridu. Uzrok smrti nije siguran, vjeruje se da je preminuo zbog posljedica atentata, dok su njegovi bliski prijatelji i obitelj tvrdili da je preminuo prirodnom smrću. U tom gradu je i sahranjen.

Maks Luburić, bivši ustaški general bio je jedan od najokrutnijih ustaških časnika i ostao je sinonim za bešćutnog krvnika. Vodio je i sabirne logore, a nakon rata pridružio se tzv. 'škriparima' ili 'kamenjarima', koji su se nastavili i nakon 1945. sakrivati po planinama i boriti za samostalnu Hrvatsku.
 
Luburić se pridružio skupini koja je operirala Plješivicom, Bilogorom i Papukom. Nakon teškog ranjavanja, bježi preko Mađarske granice u Austriju, a preko Innsbrucka u Pariz. U Francuskoj je radio u rudniku, a zatim se i on prebacio u Španjolsku, gdje je mogao nastaviti miran život. Živio je u Careganteu, 40 km južno od Valencije i tamo pokrenuo tiskaru.

Nakon što se razveo od supruge, nastavio je živjeti u stanu iznad tiskare sa sinom Domagojem. 

I njega je ubio agent UDBE Ilija Stanić Livaja, tada 22-godišnjak kojeg je Luburić zaposlio vjerujući da je i on hrvatski emigrant. U nedjelju 20. travnja 1969. godine Vjekoslav Luburić i njegov sin Domagoj doručkovali su u društvu Ilije Stanića, a oko 10 Domagoj je otišao u crkvu na misu. Sat kasnije Luburića, koji je stajao pored sudopera, udarcima šipkom ili čekićem po glavi, ubio Stanić.

Srušio se na zemlju bez svijesti i nakon toga dobio još tri uboda nožem. Ilija Stanić, navodno je prema nekim svjedočenjima, zamotao tijelo u zastor, te ga odvukao u sobu i sakrio ispod kreveta. Nakon ubojstva Staniću se gubi svaki trag. Navodno je vlakom otišao za Barcelonu, a otamo za Pariz. No, nikad nije pronađen.

Neki tvrde da je nakon rata 90-ih Stanić viđen u Sarajevu i da je postao član HDZ-a, no nikad se to nije dokazalo.

Luburićev grob danas je u Valenciji.