Iracionalno, herojski i jako glupo - tako danas mladi Japanci opisuju kamikaze, a ni danas se ne zna koliko ih je točno bilo u japanskoj vojsci tijekom Drugog svjetskog rata. Vjeruje se da je između 3 i 4.000 japanskih pilota obrušavalo svoje avione u neprijateljske ciljeve, od čega je samo njih 10 posto bilo uspješnih, ali su ipak potopili 50 savezničkih brodova.

U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata stavovi o kamikazama podijelili su japansku javnost jer je njihova ostavština nerijetko bila korištena u političke svrhe, piše BBC. 

Japanski nacionalisti

Tijekom sedmogodišnje savezničke okupacije Japana nakon Drugog svjetskog rata, uništavanje ugleda kamikaza bio je njihov najvažniji zadatak, kaže profesor Sheftall sa Sveučilišta Shizuoka. Suicidalna taktika proglašena je luđaštvom. Čak i 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća većina japanskog stanovništva bili su uvjereni da su kamikaze nešto čega se japanski narod treba stidjeti kao zločina koji je njihova država počinila protiv vlastitog stanovništva, kaže Sheftall i dodaje: 

- Tek 90-ih japanski nacionalisti počeli su testirati javno mišljenje nazivajući kamikaze pilotima herojima. Kad su vidjeli da nisu naišli na veći otpor, postali su sve glasniji i glasniji. 

Japanci ne bi umirali za domovinu

Početkom ovog stoljeća filmovi poput 'For Those We Love' i 'The Eternal Zero' prikazali su kamikaze kao heroje, ali danas japanski tinejdžeri tvrde da smatraju kamikaze junacima vjerojatno zato jer su pod utjecajem takvih filmova, te da oni sami nikad ne bi bili spremni umrijeti u ratu za svoju zemlju. 

- Baš zato što se ja to ne bih usudio učiniti, smatram ih vrlo hrabrima, govori japanski srednjoškolac Sho. 

Galupovo istraživanje pokazalo je da bi se samo 11 posto Japanaca htjelo boriti za svoju zemlju i tako se ona svrstala na posljednje mjesto na tabeli. Među azijskim zemljama prednjači Pakistan s 89 posto svojih stanovnika koji bi bili spremni ići u rat. Druga je Indija sa 75 posto, slijedi Turska sa 73, pa Kina sa 71 posto, a daleko iza nje je Rusija s 59 posto. Od ostalih zemalja, ispred Japana je SAD s 44 posto spremnih državljana, kao i Velika Britanija s 27 posto. 

Ako se zna kako je postratna generacija Japanaca bila izložena pacifističkim zakonima i ustavu prema kojem im se branilo imati vlastitu vojsku, ovi podaci nimalo nisu čudni.

Kamikaze nisu bili luđaci

No, ni kamikaze nisu bili luđaci koji su dobrovoljno i s radošću prihvaćali smrt. Bili su to uglavnom vrlo mladi ljudi, katkad dječaci u dobi između 17 i 24 godine.

Dvojica od njih koji su uspjeli preživjeti rat i doživjeti duboku starost, i sami su svjedočili o tim vremenima.

- Rekao bih da je 60-70 posto nas bilo spremno žrtvovati se za kralja, ali ostali su se doista pitali zašto to moram učiniti?, ispričao je Osamu Yamada iz Nagoye. Srećom za njega, rat je završio prije nego je morao u smrtonosnu misiju. 

- U to vrijeme nisam imao nikoga, bio sam sam i glavna misao mi je bila da se moram žrtvovati za svoju domovinu. No, oni koji su imali obitelji sigurno nisu razmišljali kao ja, kaže on. 

Njegov kolega Keiichi Kuwahara, danas 91-godišnjak, bio je upravo jedan od tih koji nije želio umrijeti i koji je samo razmišljao o svojoj obitelji. Prisjetio se trenutka kad je saznao da će postati kamikaza:

Smrtni strah

- Problijedio sam. Bio sam smrtno prestrašen. Nisam želio umrijeti. Imao sam samo 17 godina. Godinu dana prije toga umro mi je otac i jedino koga sam imao bile su mama i moja starija sestra, koje su mogle raditi da bi prehranile obitelj. Slao sam im svaki mjesec novac od svoje vojničke plaće i razmišljao sam što će biti s njima ako ja poginem. Što će jesti moja obitelj?

Budući da su se motori aviona pokvarili odmah po polijetanju, morao se vratiti u bazu, pa je bio spašen. 

U Kuwaharinim dokumentima pisalo je da je bio dobrovoljac, ali on objašnjava:
- Jesam li bio dobrovoljac ili su me na to natjerali? Teško je to nekom objasniti ako ne razumije bit vojske. 

Profesor Sheftall tvrdi da bi mladiće okupili u veliku grupu i onda ih pitali da dignu ruke oni koji ne žele u dragovoljce. Pod velikim pritiskom vršnjaka, teško da je itko od njih bio u stanju odbiti misiju. 

Danas mnogi kamikaze uspoređuju sa suvremenim teroristima-samoubojicama, ali Kuwahara kaže da to nije za usporedbu:

Spremni umrijeti

- To se ne može nikako usporediti. Kamikaze su bili odredi stvoreni samo zato jer je trajao Drugi svjetski rat. Kad govorimo o Kalifatu, napadi terorista su nepredvidivi. 

Yamada, još jedan bivši japanski pilot, smatra da se naziv 'kamikaze', što u prijevodu znači 'božanstveni vjetar', pogrešno tumači i neprimjereno koristi, bez razumijevanja šireg povijesnog konteksta i situacije u kojoj se Japan našao tih godina. 

- To me boli jer kamikaze su bile dio moje mladosti, to je bilo nešto uzvišeno i čisto. A sad se razgovara o tome jesmo li bili zavedeni?, kaže on.

Kuwahara govori da se nakon rata osjećao kao slobodan čovjek koji je jedino razmišljao kako obnoviti zemlju. Za razliku od njega, Yamada kaže:

- Osjećao sam se potpuno izgubljeno, bespomoćno. Kao da sam izgubio dio sebe, kao da su mi iščupali dušu. Kao kamikaze bili smo spremni umrijeti, pa kad sam čuo da smo spašeni, kao da mi je netko izmaknuo tlo pod nogama, prisjetio se i rekao da mu je potraga za poslom, hranom i preživljavanje u poslijeratnom Japanu, pomoglo da nastavi živjeti. Car Hirohito, za kojeg je bio spreman položiti život, odigrao je važnu ulogu u Yamadinom privikavanju na mirnodopski život:

Miroljubivi Japan

- Kad sam ga vidio da se rukuje s Amerikancima, slijedio sam njegov primjer. Naš car, njegovo veličanstvo, srce Japana. Njegova prisutnost pomogla je nama Japancima da se oporavimo od rata, kaže Yamada.

- Razmišljajući o njegovom životu, shvaćam da moj život nije samo moj. Mislim da sam dužna živjeti zbog onih koji su mogli imati djecu i unučad, ali su poginuli tijekom rata, kaže Yamadina unuka Yoshiko Hasegawa. 

Kuwaharin unuk nije previše svjestan onoga što je njegov djed prošao kao 17-godišnji pilot pripravnik. Kuwahara nije zbog toga nimalo tužan:

- To samo znači da je Japan postao miroljubiva zemlja. Ravnodušnost mog unuka prema kamikazama je dokaz da je zemlja raskrstila s bolnom prošlošću - i da je baš onakva kakvu sam oduvijek želio, zaključio je preživjeli bivši kamikaza.