Film "Extremely Wicked, Shockingly Evil and Vile" uskoro će imati svoju premijeru na filmskom festivalu Sundance. Film, u kojem je glavni glumac Zac Efron, bavi se sedamdesetima i erom terora koju je pokrenuo Ted Bundy, zloglasni američki serijski ubojica. No, kako pokazuje novi Netflixov dokumentarac u četiri dijela, od istog redatelja kao i film, ništa ne može zamijeniti "pravu stvar". 

Dokumentarna serija u četiri nastavka kreće 24. siječnja i temelji se na 100 snimljenih sati intervjua koje s Bundyjem vodi novinar Stephen Michaud 1980., nedugo nakon što je Bundy osuđen na smrtnu kaznu. Nikada do sada objavljeni razgovori oko kojih redatelj Joe Berlinger gradi priču govore o Bundyjevom odrastanju, ubijanju i bijegu, koji se odvijao diljem više saveznih država, rezultirao s minimalno 30 slučajeva smrti, dva bijega iz zatvora, i odlaskom na električnu stolicu 24. siječnja 1989. Pogled je to u um pravog, nepatvorenog sociopata koji ubojstva odrađuje s maksimalnom brutalnošću i bez kajanja. Bio je, na jedan način, prototip serijskog ubojice, koji je redefinirao naše najmračnije strahove o ljudskom kapacitetu da bude okrutan iako nikada kasnije nije viđen zlotvor poput njega.

HTJELA KRAJ Najgori ženski ubojica: Molila je da dobije smrtnu kaznu

Oni koji se nadaju nekoj bombi otkrivenja iz Michaudovih snimki, piše The Daily Beast, biti će razočarani s "Conversations with a Killer: The Ted Bundy Tapes". Bundy se suzdržao od priznavanja zločina sve do tri dana prije smrti. Tada je priznao 30 ubojstava, iako je stvarni broj bliži sto. Usprkos tome, ima fascinantnih uvida u um psihopata, čiji je izgled (bio je zgodan muškarac) i potjecanje iz srednje klase (bio je pametan student prava i imao političke aspiracije) pomoglo da se sakrije pravo lice luđaka iza fasade. Bundy je praotac svih Hannibal Lecter tipova jer nitko drugi do sada nije tako uspio spojiti ubojiti bijes (proizašao iz adolescentske seksualne frustriranosti i otkrića da je izvanbračno dijete) sa šarmom i intelektom.

Na početku Bundy i Michaud kreću s njegovim djetinjstvom i godinama provedenim na koledžu. Bundy svaku priču okreće tako da mu ide u korist. Sve je tada bilo skoro pa idilično. On je bio atleta, aktivan, natjecao se za predsjednika razreda i svačiji prijatelj. Najbolji je to pokazatelj o tome kako lako on laže, i kako mu prirodno to dolazi. Naime, kada je Michaud o istim stvarima pričao s njegovim školskim kolegama postaje jasno da je to hrpa izmišljotina. Bundy je bio netko tko se nije uklapao, tko se nikome nije sviđao i stalno se pravio važan te time iritirao ljude. Između ostalog kopao je jame u koje je stavljao šiljke kako bi se ljudi ozlijedili.

Bundy, jasno je, htio je da Michaud od njega napravi "celebritija", no novinar je imao drugačije planove. Kada je shvatio da ovaj neće otvoreno progovoriti o ubojstvima koje je počinio u Kaliforniji, Oregonu, Washingtonu, Idahu, Utahu, Coloradu i Floridi između 1973. godine i 1978. godine (neka su ubojstva uključivala nekrofiliju) na pamet mu pada briljantna pomisao - pita Bundyja da o zločinima priča u trećem licu, s jedne određene distance. I to se odmah isplati, te natjera osuđenika da progovori o svojem stanju uma - od njegovih motivacija pa sve do impulsa koji prethode ubojstvima.

Slijedi njegovo priznanje da su "žene potrošna roba", da je seljenje iz Seattlea u Utah, gdje se pridružio Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana, bio pokušaj da se rehabilitira u "normalnog čovjeka koji poštuje zakone", te kako se morao odcijepiti od svega što je poznavao u nadi da će sagraditi novi identitet što njemu, tvrdi on, nije bilo pretjerano teško.

Tijekom takvih komentara slijedi montaža brzoizmjeničnih slika žena, lubanja, automobila na cesti, stanica ispod mikroskopa... Užasavajuć je to uvid u mozak i psihu čovjeka koji mirno priča kako je slijedio žrtve, tijela bacao na planinu Taylor (kako bi životinje pojele ostatke, to je bilo njegovo osobno smetlište), zašto se vraćao na mjesta gdje je ubijao i kako je ostavljao dokaze koji nisu bili vezani uz ubojstva kako bi zbunio protivnika.

Crna kronika Silovao ih, davio, komadao, a onda pisao o njima za novine

Posve je jasno da, dok je s jedne strane ubijao, s druge je bio u stanju dugogodišnjim prijateljima i djevojci Elizabeth Kloepfer "mazati oči". Jedina osoba koja mu je uspjela pobjeći iz šaka je Carol Daronch koju je pokušao oteti, ali bezuspješno. Pametno je manipulirao i policijom. Bio je svjestan da policajci iz različitih saveznih država jedva da razgovaraju, a kamoli da na vrijeme dijele informacije, Bundy se bez previše problema kretao s istoka na zapad. Bez faks mašina (a kamoli interneta) policiji su trebale godine da povežu sve točkice. Dva je puta uspješno pobjegao iz pritvora, a kada je napokon uhićen glumio je sam svog odvjetnika, što dodatno pokazuje koliko je sustav tada bio nepripremljen za susret s takvim kriminalcima.

Što dalje dokumentarac ide, manje se Berlinger oslanja na Michaudove snimke, te se umjesto toga oslanja na intervjue s poznanicima, odvjetnicima, stručnjacima i detektivima te čitav niz arhivskih snimki - od suđenja, do prvog intervjua. Bundy je uživao u pažnji. To je sveobuhvatan portret naizgled obične i prosječne individue koji je dao novo značenje terminu "zao", a koji je postao američka varijanta "Jacka Trbosjeka".