"Posljedice" su novi memoari Erica Faira u kojemu detaljno opisuje svoju umiješanost u zlostavljanje zatvorenika u zloglasnim iračkim zatvorima Abu Ghraib i Fallujah. U iskrenom najavnom intervjuu govori o danku plaćenom za to iskustvo.

Mučenje – ili usavršeno ispitivanje, ako vam je draže – opet je iznova vruća točka američke politike. Za neke predsjedničke kandidate nije pitanje bi li ga dozvolili pod svojim vodstvom, već samo u kojoj mjeri. 

Najlakše bi bilo vratiti se i šutjeti

Da dotični ne znaju ništa o svojim pričama napamet, razvidno je. Jastrebovi, američki veterani koji se više ne slažu s njihovom vojnom politikom, kao važan dio američke tradicije, sada bi se mogli prikazati u svoj svojoj definiciji.

Eric Fair jako dobro zna o čemu spomenuti kandidati govore. Kao veteran američke vojske i bivši policijski časnik, pridružio se snagama u iračkom ratu, 2004. godine. Iako je njegova pozadina bila lingvistika, završio je služeći kao istražitelj, zahvaljujući svom policijskom iskustvu i birokratskim potrebama ratne mašinerije. Radio je u nekima od najozloglašenijih zatvora kao što su Camp Fallujah i Abu Ghraib. Poslije je opet raspoređen u Irak kao analitičar Nacionalne Sigurnosne Agencije (NSA).

Najlakši je izbor bio vratiti se kući i šutjeti o svemu što je vidio u Iraku. I jednostavnije, također. No, Eric Fair nije čovjek za lakše i jednostavnije načine. Godine 2007. u The Washington Postu detaljno je opisao neka svoja iskustva na ratištu i njihove posljedice po ljudsku dušu – njegovu osobno. To ga je gurnulo u fokus javnosti i prometnuo se u vitalni autoritet protiv vojnih zatvora, ispitivanja i torture.

Erikovi memoari "Posljedice", izašli ovaj tjedan u izdanju Henry Holt & Co., kronika su njegova životnog puta od dječaka koji je odrastao uz čeličane Pennsylvanije do nekih od najtamnijih kutaka američke vladavine u ranom 21. stoljeću. "Posljedice" aspiriraju na titulu jedne od najznačajnijih i najboljih knjiga u 2016. Direktnost u Ericovu pisanju gađa iznutra i izvana, on ne gleda toliko da okrivi ili drži fige nego izravno i otvoreno progovara o svijetu prepunom neistina i obmana.

U vojsku otišao početkom Zaljevskog rata

Eric Fair priključio se radionici pisanja za veterane 2010., održanome u okrilju MFA programa na New York Universityju. Svaki od polaznika ondje želio je učiniti nešto važno pišući, ali Eric je vjerojatno imao najveću potrebu. Kolege, koji ga se sjećaju kao iznimno samosvojnog, ističu kako su ponosni što ga mogu zvati prijateljem.

Njegov odlazak u Irak bio je zanimljiv.

Uvojačio se u vojsku 1995., buđenjem prvog Zaljevskog rata, kao lingvist za arapski. Bilo je to za Clintonova doba, kada se vojska smanjivala, pa je bilo malo šansi za posao, osobito s njegovom strukom. Tražeći zaposlenje, završio je u policijskoj upravi Bethlehem, Pennsylvania. Nakon par godina u službi, dijagnosticirani su mu srčani problemi, što ga je uništilo. Mnogo godina želio je biti policijski časnik i odjednom mu je karijera bila gotova prije negoli je počela. 

Bilo je to upravo kada je u Iraku bijesnio rat, 2003. 

"Zbog rata i toga što mi se dogodilo, očajnički sam želio vratiti sebe – u svijetu vojske. Osjetio sam obavezu da postanem dio svega toga i našao posredničku kompaniju koja nije uključivala zdravstveni pregled", prisjeća se kako je stigao u Irak, pa prepričava što ga je dovelo do toga da sudjeluje u ispitivanjima i mučenjima.

"Dio sebe sam trajno oštetio"

U SAD-u se, veli, pomno pazi da se ponudi raznolika zaštita građanima kad se intervjuiraju od strane snaga zakona. Ako građanin pristane na razgovor, njihovi instrumenti mogu pokušati produbiti pristup tijekom procesa. To se zove ispitivanje. Ustav i prava američkih Amandmana prepoznaju agresivnu i nametljivu prirodu ovog tipa ispitivanja te njegov potencijal ka zlostavljanju. Iz tog razloga, svaki pojedinac ima apsolutno pravo odbiti sudjelovati u procesu.  

Iako ne sugerira da ratni zatvorenici trebaju imati ista ustavna prava kao ostali građani, svaki oblik ispitivanja što potiče zatvorenika da siluje svoju volju je tortura, smatra Fair. Kad su ometanje sna, dovođenje u stres, ograničavanje prostora i prisilno stajanje upotrijebljeni s ciljem zlostavljanja i manipulacije zatvorenikove volje, to je tortura. 

"Dio sebe time sam trajno oštetio, sileći zatvorenike navedenim tipovima tehnika. Povratka nema, nikada se toga neću riješiti", priznaje Fair. 

Ispitivanje je pojačani intervju, a tortura jače ispitivanje. Svaka druga definicija dovođenje je u pitanje baznih principa američke nacije, smatra. 

Za razliku od njega koji se zorno sjeća Abu Ghraiba, za većinu Amerikanaca taj zloglasni zatvor asocijacija je na seriju uznemirujućih slika. Također je povukao fraze što su se urezale u kulturološkoj memoriji uz rat u Iraku, poput 'misija završena', 'šok i nevjerica' ili 'udarno'. 

Eric Fair sve to zna iz osobnog iskustva.

Recimo, scene što je opisuje u "Posljedicama", nakon njegova prvog boravka u Iraku, kada je bio u Abu Ghraibu, Faludži i Bagdadu. Bio je u SAD-u, sa suprugom na vjenčanju nakon jednosatne reportaže o Abu Ghraibu. Odjednom je taj vojni zatvor s druge strane globusa postao dijelom američkog leksikona. 

"U Faludži sam dotaknuo dno"

Sjedio je za stolom sa dugogodišnjim, bliskim prijateljima i došlo je u konverzaciju da je proveo neko vrijeme ondje. Raspoloženje u društvu odjednom se znakovito promijenilo. Nije znao što reći, pa nije kazao ništa. Svaki je veteran prošao nešto slično. A za civile je to samo pitanje tipa, "O čemu bismo pitali veterane?".

"Čudno je to također i jer Abu Ghraib nije ono o čemu razmišljam sve ove godine poslije, niti što me budi noću. Znatno lošije bilo mi je u Fallujahu – zatvoru u kojemu sam dotakao dno", priznaje.

Vratimo li se na kulturološki aspekt stvari, u kolektivnom sjećanju ostao je Abu Ghraib, za neke možda i Surge, Sadr ili druge lokacije. Radi se samo o tome kakav odnos čovjek ima odnos prema Iraku i ratu ili ga možda nema uopće. To je nešto što svi nosimo i prepoznajemo, pa bilo fer ili ne.

Svoje spisateljsko putovanje započeo je i kompaktan literarni stil razvio kao predstojnik povijesti na Boston Universityju. Dugo mu je u fokusu bilo prisilno provođenje zakona. U tome je pisanje važan alat jer samo po sebi nije kraj.

Zabilješke o Iraku odlučio je napraviti tek nakon svoje druge ture 2005. godine, ponukan usmenim predajama o ispitivanjima u Abu Ghraibu koje su bile potpuno krive. Valjalo se protiv toga boriti, staviti stvari gdje im je mjesto. Tadašnji potpredsjednik Dick Cheney još nije priznavao da je naredio ozloglašeni waterboarding, tj. simulirano utapanje. Nije bilo izvješća o mučenjima u Senatu. 

"Vratimo li se unatrag, vladalo je mišljenje kako su 'pojačane tehnike' korištene samo uslučaju jednoga do dva top-utamničenika. Iz prve ruke znao sam da to nije točno",  kaže Fair, objašnjavajući nadalje zašto su veliki dijelovi posljednjih poglavlja "Posljedica" izbačeni ili 'redigirani'. 

Odgajan u religioznoj obitelji

Drugi put u Irak stigao je kao analitičar Naconalne Sigurnosne Agencije, s kojom je potpisao sporazumni akt po kojemu sve što objavi do kraja života podliježe njihovoj autorizaciji. 

Kod ove je knjige konkretno bio obavezan poslati sirovinu teksta NSA-u jer njen određeni dio uključuje vrijeme koje je proveo pod njihovom 'kapom'. Nakon nekoliko mjeseci vratili su mu svoju cenzuriranu verziju, skraćenu za dijelove koje su smatrali tajnima ili ograničenima za uvid užem krugu ljudi. 

"Moj cilj pisanja knjige nije bio razotkrivanje povjerljivih informacija. Nisam takav čovjek. Slažem li se s rezultatima njihove cenzure? Apsolutno ne. Ali, morao sam se povinovati sporazumu koji sam potpisao", žali se autor jer to sad čitateljima ostavlja prostora za još gore scenarije. 

O takovim nepredviđenim posljedicama vodio je duge razgovore. Bezuspješno, pa će uradak prepustiti čitateljskoj mašti. 

Njegov odgoj pobožnog prezbiterijanca odigrao je veliku ulogu na stranicama "Posljedica". Veoma otvoreno opservira rolu što ju je vjera imala u njegovu životu, prije, tijekom i nakon rata u Iraku. 

Bilo mu je to važno, naglašava, jer to je sastavni dio njega i njegova pogleda na svijet. Takav je bio cijeli život, u tom duhu je odgajan i isto podiže svoga sina. To je cjeloživotna škola, smatra. Sjeća se mladog pastora koji ga je kao dijete učio kako vjera nije mistično iskustvo, ili bar ne samo to. 

Vjera zahtijeva rad, čitanje i htijenje. To saznanje pomoglo mu je da bude spreman kad su stvari otišle u sasvim krivom smjeru, što se svakom na neki način desi.

Od Iraka, kaže, sluša znatno više upozorenja i savjeta koja mu vjera daje, kao što i svak može osluhnuti daje li mu za pravo ili je u krivu. Približiti se vjeri ponizno nešto je što je naučio činiti sve više tijekom vremena.

"Ratne priče su svačija stvar, ne mogu vas ne zanimati"

"Želim da se osjeća ugodno u tišini", rečenica je što je oni koji su dobili knjigu na preliminarno čitanje smatraju najljepšom jer uputio ju je svom sinu i razvijanju njegove vlastite vjere. 'Osjećati se ugodno u svojoj koži' fraza je što i njemu sada ima osobito značenje kao osobi, ocu i autoru.

Odrastao je u zajednici Bethlehema odnosno u okrilju prezbiterijanske crkve što je imala nadaleko poznat zbor uz koji su redovito svirale orgulje, dar lokalne željezare. Svake nedjelje slušao je njihov božanstveni performance, a poslije ništa doli tišine. Nije se aplaudiralo niti pokazivalo bilo kakvo izvanjsko oduševljenje. 

Ako biste to učinili, gledali bi vas kao nekoga tko ne zna što čini. Ideja je bila sve u životu oblikovati po tom pristupu – ne činiti stvari za pokazivanje ili s očekivanjem afirmacije. Jednostavno se morate osjećati ugodno u tišini, biti u stanju slušati, osluškivati na način da zbilja čujete što drugi govore, radije negoli samo čekati svoj red za pričanje. 

Teološka strana te tišine je kad osoba osjeti Boga ili Sveti Duh ili spiritualnost bilo koje vrste. Ti trenuci tišine su kad svi mi rezimiramo svoj život, kakavgod bio. To je poželio svome sinu.

"Ratne priče nisu za mene", često se može čuti. Ljudima takvoga stava poručuje da svakako imaju pravo na svoju odluku, ali misli da je ta tematika, nažalost, svačija stvar. Posebice u zemljama, republikama s demokratskim sustavom, poput SAD-a. Na neki način obaveza je znati i odlučivati o ratu, smatra, dodajući kako to ne znači da je obavezno i njegovo štivo. 

"Ali, ako se netko prikazuje dobro obaviještenim i načitanim, odgovornim građaninom svoje zemlje, mora sudjelovati i probaviti ovakvu materiju. Literatura je jedan od načina za to", zaključio je u The Daily Beastu.