Ovisnost o pornografiji sve je češća pojava koja ima velike posljedice na seksualni, ali i ljubavni život pojedinca. Iako je tipičan ovisnik muškarac, niti žene nisu imune, a ovo je upravo jedna takva istinita ispovijest koju je objavila na svom blogu:

Počela sam gledati soft porniće u dobi od 12 godina. Kad bi moji roditelji zaspali, iskrala bih se u dnevnu sobu kako bi pogledala kasnovečernje filmove. Stišanog toga, zurila bih u ekran fascinirana, tjeskobna hoće li se roditelji probuditi, a ja i moja tajna biti otkriveni. Bila sam sigurna da je sklonost tim scenama i potrebi da se diram nenormalna i grijeh, a ipak se nisam mogla zaustaviti. To je stvorilo običaj postizanja orgazma kroz tajnovitost - ali i vječan osjećaj krivnje nakon. To me je pratilo godinama,

Kako sam se navukla

Gledajući unatrag, ti filmovi i nisu bili prava pornografija - gole grudi, torza i bedra, a moja je mašta popunjavala praznine. Kroz par godina tehnlogija mi je razjasnila svaki misterij kako se internetska pornografija širila i postala dostupnija. Počela sam s laganim stvarima jer nisam znala za ništa bolje, a jedan je klik vodio do drugog i uskoro sam se našla u beskrajnoj potrazi za nečim još više napaljujućim, bržim, jačim, prljavijim... Postalo mi je dosadna i bila sam nemirna. Trojac je bio zanimljiv, dok nisam otkrila gang bang. Žene koje sam nekoć gledala u filmova da ih se mazilo, ljubilo i obožavalo sada su bile razvlačene, zavezane, bespomoćne.

Što sam više gledala porniće, to sam više trenirala svoj mozak da mu trebaju ne samo provokativne slike preko kompjuterskog ekrana, već i sve emocije koje bi one pobuđivale - uzbuđenje, sram, a ponekad čak i gađenje. Nikad nisam osjećala da je u redu što gledam takav eksplicitan sadržaj, no to me nije spriječilo da ih dovlačim u svoju spavaću sobu, u odnos s raznim momcima tijekom godina. Njihova reakcija je isprva bilo iznenađenje, a potom i zabavljenost. Pokazivala sam im isječke za koje sam pretpostavljala da će im se svidjeti, a ne one koje sam gledala sama. Nakon što bi poslije seksa zaspali kraj mene, ostala bih budna odgledati još nešto masturbirajući jer mi je takav orgazam bio potreban, ugodniji. Izolacija je bila temelj moje seksualnosti.

Otkako se mogu sjetiti osjećala sam strah od bliskosti. Tijekom osnovne škole, u doba kad sam počela gledati porniće i u vrijeme kad mi je dijagnosticirana skolioza te sam osuđena na nošenje grozne naprave dvije godine, imala sam nisko samopouzdanje. Uvijek me je bilo strah kako će ljudi otkriti da sam čudna i neće htjeti gubiti svoje vrijeme na mene. Zbog toga sam bila laka meta raznim nasilnicima te sam postala povučena. Tijekom godina, čim bih osjetila razvoj bliskosti s nekim, ugasila bih svoj mozak i pobjegla sabotirajući odnos kako to druga strana naposljetku ne bi napravila. To je bio super način da se nastavim osjećati loše. Kroz sve svoje romantične veze u dvadesetima osjećala sam se usamljeno, a bila sam uvjerena kako to i zaslužujem.

Suočavanje s ovisnosti

Do svog tridesetog rođendana odlučila sam da želim nešto više, željela sam da mi ovo desetljeće života bude bolje. Nakon serije propalih ljubavnih veza, pokušala sam reprizirati glavni puj junakinje iz Jedi, moli, voli te sam otputovala na Bali. Tamo sam napravila sve kako bih izbacila pornografiju iz svog života, vježbala jogu, mantrala si, čitala knjige o samopomoći, meditirala. Kao što sam se i nadala, moje su navike oslabjele i zanimanje za pornografiju se smanjilo. S time sam postala i otvorenija, nisam se izolirala od ljudi. U joga studiju na poljima riže u gradu Ubudu upoznala sam muškarca koji mi se toliko svidio da sam pomislila kako bih ga jedan dan mogla voljeti. To je bila najveća transformacija koju je ova zdravija verzija mene doživjela.

Koliko god sam željela da me netko voli i da ga ja volim, osjetila sam kako se javlja stari strah. Kako bi isključila te osjećaje, donijela sam laptop u naš krevet i potražila porniće koje bi mogli pogledati. No, on mi nije dopustio da tu barijeru postavim između nas. Primijetio je razliku u mom držanju, udaljenost između nas dok smo vodili ljubav, kako biram riječi, kako ne otkrivam puno o sebi. Sve je primijetio. Kad sam se pokušala odmaknuti, on se primaknuo. Bio je pun pitanja i nije mi dao da se povučem. Polako sam mu priznavala, dijelić po dijelić, a svaki put kad bih rekla nešto sramotno, očekivala sam kako će ustati i reći "dosta mi je". No, to se nije dogodilo. Zbližavali smo se. S vremenom smo se vjenčali.

Ja, moj muž i pornografija

Tijekom naših prvih godina zajedno klonila sam se pornografije koliko god sam mogla, uvjeravajući se kako je ona krivac za sve loše što se dogodilo u mom životu. Nedostajala mi je, no odlučila sam kako nije dobra ideja dovoditi je u spavaću sobu. To je velikim dijelom bila dobra odluka. 

Naša bliskost je rasla i stvorili smo odnos koji se temelji na iskrenosti i poštovanju, a traženje fiksa u pornografiji mi se činilo kao staro toksično prijateljstvo koje sam prerasla. No, povremeno bih popustila, iako sam bila iskrena 98 posto vremena kad bih se iskrala u drugu sobu da bih brzinski doživjela porno-orgazam povezan s tajnom i sramom. Sve do jednog dana, dok nisam došla kući ranije poslijepodne i zatekla ga u toj istoj situaciji. Tada smo odlučili da izostavljanje pornografije iz naše veze nije vrijedno laganja jedno drugom. 

Kad smo maknuli ograničenja s pornografije, oboje smo postali nervozni. Što ako time poništimo sve dobro što smo postigli? Hoću li ja opet postati sebična i povučena? Ispalo je da, nakon što nešto prestane biti zabranjeno, više nije ni tako uzbudljivo. Prvi put kad smo uveli pornić u zajednički seks, bilo je zabavno prvu minutu, no vrlo brzo je postao samo pozadinska buka. Također, primijetila sam da me ponovno uzbuđuje nešto što bi prije smatrala "soft" sadržajem i da mogu postići isti orgazam s njim, ne treba mi skrivanje.

Danas, kad imamo dijete, povremeno pogledamo pornić. Možda to nećemo više činiti u budućnosti, a možda i hoćemo. Ono što znam je da imamo dobar odnos, da sam sretna.