Svi mi volimo dobru priču o čudovištima. Problem je što čudovišta često žive u iza sedam gora i sedam dola, u dubokoj šumi ili na dnu jezera. Iako to samo dodaje njihovoj misterioznosti, pravo je čudo da sva svjedočanstva o čudovištima dolaze iz fotografija niske rezolucije ili od nepovjerljivih svjedoka.

Benjamin Radford upravo zbog toga je počeo istraživati chupacabru, navodno čudovište nalik na vampira. Korjeni su mu u srednjoj i južnoj Americi, ali priče se šire pa su dosegle i saveznu državu New Mexico, Radfordov rodni kraj. 

"Bilo je to puno više od legende. Nisam morao ići u Škotsku ili na Borneo. Imao sam čudovište praktički u dvorištu", ispričao je Radford za BBC. Chupacabra mu je također išla na ruku i nije se skrivala kao neka druga čudovišta. Sve to je značilo da je Radford imao dosta dobre šanse za dokazati postoji li doista Chupacabra.

Izvorište legende

Mitovi i legende o chupacabri prvi put su se pojavile u Puerto Ricu krajem devedesetih godina prošlog stoljeća. Priče govore o dvonožnom stvorenju visokom oko metar i pol s velikim očima i šiljcima na leđima. Ova zvijer, kaže legenda, odgovorna je za ubijanje brojnih domaćih životinja. Osim toga, chupacabra im je pila krv i tako je dobila ime.

Pet godina je Radford istraživao legendu chupacabre i uspio je otkriti svojevrsnu nultu žrtvu ili izvorište legende o chupacabri.  Zove se Madelyne Tolentino i dolazi iz malog grada na istoku Puerto Rica. 1995. godine je zamjetila zastrašujuće stvorenje.

Puno zanimljivije je kako se priča širila i kako brzo je čitav otok Puerto Rico šaputao o chupacabri. Nakon što je još nekoliko otočana reklo da su vidjeli to čudovište, nakon što je stvorena veza između domaćih životinja pronađenih "bez kapi krvi" legenda je preskočila meksički zaljev i pronašla plodno tlo u zemljama središnje Amerike, ali i na jugu SAD-a.

Teorije zavjera

Internet je također omogućio širenje priče o chuapacabri, a razni teoretičari zavjera i ufolozi počeli su širiti svoje teorije. 

Na prijelazu milenija pojavila se jedna druga chupacabra. Ova je imala neke sličnosti s prijašnjim viđenjima, ali ovog puta je opisivana kao bezdlaka životinja više nalik psu. Za razliku od većine čudovišta, ovog puta su otkrivena i tijela chupacabre.

Kada je Radford čuo za ovu priču, shvatio je da je to jedinstvena prilika za neviđenu znanstvenu istragu čudovišta koje je slavom dostiglo čudovište iz Loch Nessa.

Ovo je priča koju je mogao stvarno istražiti. Na kraju krajeva, pronađene su žrtve čudovišta, ali i tijela samih čudovišta. 

"Jednom kad imate tijelo, sve se mijenja. Dobijete uzorke DNK, dobijete uzorke kosti i čitavu morfologiju", rekao je Radford. Kaže da je pristupio istrazi kao i svakoj drugoj, sa zdravom dozom skepticizma. "Naravno da sam sumnjao u postojanje životinje. Istovremeno sam bio svjestan da postoje brojne neotkrivene životinjske vrste. Ako doista postoji, htio sam je pronaći", kaže Radford.

Tijela chupacabri

Očito mjesto početka istrage bila su tijela navodnih chupacabri. Većinom su se pojavljivala po Texasu i drugim državama na jugu SAD-a i Radford je pronašao informacije o desetak tijela. Doista su zastrašujuća, bezdlaka, mršava i kože koja izgleda spaljeno.

Međutim, DNK testovi su otkrili puno dosadnije porijeklo. Većina tijela bili su psi, kojoti ili rakuni, a jedno navodno tijelo chupacabre bila je zapravo riba.

Usprkos jasnim dokazima, postoji i tračak sumnje. Lovci koji su ubijali te životinje većinom žive tamo i trebali bi moći bez ikakvih problema prepoznati kojota ili rakuna. Zašto onda nisu prepoznali te životinje nego su mislili da je riječ o chupacabri.

Šugavi psi

Radford objašnjava da je većina životinja izgubila krzno zbog zaraze svrabom. Parazit Sarcoptes scabei ulazi u kožu i relativno je čest. "Šugavi pas je tipični naziv za pse koji imaju jako malo dlake, a koža im je jako crvena i zadebljana", kaže Alison Diesel koja je specijalizirana za kožne bolesti kod životinja. Kad se svemu tome dodaju rane od čestog češanja, postaje jasno kako lako je pogrešno identificirati takve životinje.

Chupacabre su pak samo dio priče. Kako objašnjava Radford: "Imamo dvije vrste tijela. Nešto napada životinje i ostavlja im ugrize na vratu. Navodno im iscrpi svu krv iz tijela. Što se tu događa?"

Odgovor je iznenađujuće jednostavan. Domaće životinje vjerojatno su žrtve običnih predatora kao što su psi. Nije neobično za psa da ugrize životinju u vrat i onda je ostavi. Životinje često umru zbog unutarnjeg krvarenja i da nemaju drugih tragova ozljeda osim rupica na vratu.

Drakuline krvopije

Iako su takve rane na vratu povezane s vampirima, zahvaljujući Drakuli, Bill Schutt iz muzeja prirodne povijesti u New Yorku kaže da se tako ne ponašaju stvarne životinje koje žive od krvi.

"Krvopije traže izvor krvi blizu površine kože, a vratna vena to sigurno nije", rekao je Schutt.

Osim što su takve životinje male, imaju i posebno prilagođen probavni sustav koji omogućuje izvlačenje nutrijenata iz krvi. Schutt je uvjeren da bi životinja veličine psa vrlo brzo umrla od gladi.

Posljednji trag je nedostatak krvi u uginulim životinjama. Radford kaže da i za to postoji jednostavno objašnjenje. "Kada životinja ugine srce prestane pumpati krv i ona se počne skupljati u najnižim dijelovima tijela gdje su zgruda i zgusne. Tako nastane iluzija da životinje nemaju ni kapi krvi", priča Radford.

Iako je sve događaje oko chupacabre dosta lako objasniti, legenda i dalje opstaje. Radford ima zanimljivo objašnjenje i on kaže da bi sve to moglo imati veze s anti-američkim osjećajima diljem središnje Amerike. "Razgovoarao sam s nekoliko Portorikanaca i oni misle da SAD eksploatira i ignorira otok ne samo na gospodarskom planu", kaže Radford.

Usprkos svemu tome, Radford ostaje uvjeren da je chupacabra prvo internetsko čudovište. Uvjeren je da bi čudovište ostalo nepoznato da je prvo viđenje bilo u osamdesetima. Danas svatko može vidjeti nešto neobično i uvjeriti se da je vidio neko čudovište.