Europa se nalazi usred najveće izbjegličke krize u posljednjih 20 godina, i to djelomično zbog brutalnog građanskog rata u Siriji.

No velik broj izbjeglica napušta puno manje poznatu afričku državu - Eritreju. Naime, Eritrejci čine treću najveću skupinu izbjeglica koje prelaze preko Sredozemlja, te je prema UN-ovim podacima oko 360.000 stanovnika (od 6.3 milijuna) , tj. pet posto građana, napustilo domovinu.

Prošle godine su Eritrejci bili druga najmnogoljudnija skupina tražitelja azila u Velikoj Britaniji, gdje je azil potražilo 800 više Eritrejaca od Sirijaca.

Među tim izbjeglicama nalazio se i Biniam Abraham, koji je shvatio da mora napustiti Eritreju nakon što mu je umrla majka. "Nakon majčine smrti sam osjećao veliku bol, ne mogu to opisati."

Do trenutka kad je umrla, 2012., Biniam je proveo već 15 godina u vojsci, služeći prisilni, vremenski neodređeni vojni rok.

U UN-ovom izvještaju koji je objavljen ranije ove godine, piše da u zemlji postoji "sistematsko, rašireno, odvratno kršenje ljudskih prava", s tim da je u nekim slučajevima riječ o "zločinima protiv čovječnosti". Autoritativna vlada predstavlja jedan od najgorih režima na svijetu, te je prozvana "afričkom Sjevernom Korejom".

Biniam je bio smješten u vojnom kampu, stotinama kilometara udaljen od doma, sav ljut što nije mogao pomoći svojoj staroj majci.

"Za mene je to bilo užasno stanje, dok sam bio u vojsci i to na neodređeno vrijeme. Nisam se mogao oženiti, a nisam mogao ni pomagati obitelji."

Pokušavao je pobjeći više puta, no svaki put bi završio u zatvoru. Godinama je razmišljao o obitelji, a posebno majci, te danas tvrdi da je to ono što ga je održalo na životu i pri zdravoj svijesti. Kad je ona umrla, jednostavno je znao da je vrijeme za odlazak.

Šest godina u špiljama

Biniam je inače rođen u glavnom gradu Sudana - Khartoumu, 1978. godine. Njegovi roditelji su bili iz Eritreje, no u trenutku njegova rođenja u njihovoj je zemlji već 20 godina harao rat s Etiopijom. 

Kad je Biniam imao pet godina, njegova se obitelj odlučila vratiti u domovinu i boriti protiv Etiopije. Budući da su mu otac i majka postali borci, počeli su živjeti u špiljama, sakriveni grmljem od pogleda neprijatelja.

Tijekom sukoba, ratnici iz Eritreje izradili su naime čitavu mrežu podzemnih tunela i planinskih pećina, daleko od etiopijskih bombi, a mali Biniam je tako živio šest godina, sve dok Eritreja napokon nije postala neovisna 1993. godine.

"To je bilo poput Londona - grad, a pod zemljom se nalazilo puno toga, poput tvornica... tvornica cipela!", prisjeća se danas Biniam koji je u ono vrijeme znao biti mjesecima razdvojen od roditelja koji su se nalazili na prvoj liniji fronte, dok bi on svakodnevno pohađao nastavu koja se normalno odvijala unutar špilja.

Slobodno vrijeme počeo je iskorištavati za slikanje, a glavna tema su mu biti ratnici.

Kad je završio rat, Biniam se ujedinio s roditeljima u glavnom gradu Asmeri. "Mislili smo da smo sad slobodni. Od 1991. do 1997. godine svi smo radili i bili sretni."

Ali čak i u tom razdoblju je bilo nekih neobičnih događaja za Biniama. Stranka koja je došla na vlast nije vjerovala zapadu, jer su vjerovali da su ih zapadnjaci prepustili na milost i nemilost Etiopiji. 

Rusi su financirali borce za nezavisnost, pa je Eritreja ubrzo sklopila bliske diplomatske odnose s komunističkom Kinom, koja im je zauzvrat 1996. počela slati stručnjake za sport i kulturu kako bi pomogli državi u daljnjem obrazovanju mladih.

Među kulturnjacima se nalazila i delegacija umjetnika koji su trebali podučiti Eritrejce slikarstvu i kiparstvu. Eritreja je pokrenula državnu potragu za nadarene buduće slikare i kipare koje bi mogli podučavati kineski umjetnici, pa je među njima odabran i Biniam.

Proces učenja i odbacivanje kandidata za Biniama je trajao pet godina, tijekom čega su ga kineski "profesori" naučili mnoštvo toga i on je bio prestretan kad je mogao slikati.

Uživao je i putovao okolo s drugim studentima i profesorima, iako su naporno radili od osam do 18 sati svakog dana, uz mnoštvo zadaća. "Ako bi pričali ili se smijali tijekom nastave, mogli su vas izbaciti sa studija, jer je to bilo zabranjeno, a i na taj način se dokazalo koliko je veliko postignuće uopće dospjeti tu."

"Bio sam okružen neprijateljima"

No nakon dvije godine studija, Biniamov je studij naglo prekinut dolaskom novog rata, koji je drastično pogoršao stanje u zemlji i zbog kojeg su tisuće ljudi postali izbjeglice.

Eritreja je počela napredovati u etiopijskom području, za koje je smatrala da ga ima pravo prisvojiti 1998. godine. 

Biniam je bio prisiljen pridružiti se vojsci, te je s 20 već bio nadređen dvanaestorici muškaraca. Deseci tisuća vojnika i civila poginuli su u strašnim sukobima, a procjenjuje se da je nestalo oko 1.2 milijuna građana, dok su obje strane uzele nekoliko tisuća ratnih zarobljenika.

Biniam je bio blizu smrti ili zatvoru više puta. Jednom je mislio da je gotov, zajedno s ranjenim prijateljem. Ali na sreću se uspio izvući iz neprijateljskog okruženja, ravnajući se po zvijezdama, što je nešto što je eritrejska vojska učila sve svoje vojnike kako učiniti.

BBC je pretpostavio da su obje strane tijekom sukoba dnevno trošile po milijun dolara. Niti jedna strana si to nije mogla priuštiti, pa se počela širiti glad diljem obje zemlje, a Eritrejin BDP je danas na 170. mjestu, od 186 država u svijetu.

Rat je okončan mirovnim sporazumom 2000. godine, kad se Biniam mogao vratiti svojem fakultetu. No višegodišnji sukobi su iz temelja promijenili situaciju u zemlji.

1993. godine predsjednik države postao je Isaias Afwerki, koji je nakon toga odlučio da mu više ne trebaju izbori kako bi ostao na vlasti. Od 2001. je počeo vladati izrazito autokratski i represivno, te je stvorio visoko vojno društvo na način da su svi morali u vojsku na neodređeno vrijeme, ponekad i doživotno.

Zemljom je zavladala paranoja

Agresivnim pristupom, Afwerki je stvorio totalitarnu državu koja mu je pružila potpunu kontrolu nad svim građanima, koje je počeo mahom zatvarati i među kojima je širio paranoju, slao ih na prisilni rad i služenje vojsci.

Djeca i odabrani pojedinci koji iz nekog razloga ne moraju u vojsku, moraju pak posjedovati pismene dozvole da se mogu kretati igdje izvan kuće.

Nakon tri godine studija, Biniam je diplomirao i ponovno se pridružio vojsci, u kojoj je glavno pravilo da nema pravila, kako bi nadređeni mogli izmišljati što žele.

"Ako biste željeli piti vodu, rekli bi vam da pijete čaj. A ako bi htjeli čaj, morali biste piti vodu. To je glavno pravilo vojske. Ona ne voli ljude, a ljudi nju mrze."

Redovito su ga slali u zatvor bez suđenja, zato što navodno ne bi poštivao nadređene. Smio je crtati, ali tek tu i tamo i to poneku propagandnu zastavu ili neki tenk, što mu se nimalo nije sviđalo, a nikad nije smio prigovoriti.

U Eritreji, kaže Biniam, nitko ne govori. "U drugim afričkim zemljama ljudi se deru i glasno je, no ne i u mojoj državi. Znate zašto? Zato što su se svi žrtvovali, svi osjećaju bol. U gotovo svakoj kući je umrlo po troje ili četvero ljudi. Svi su žrtve rata i svi proživljavaju duboku bol."

Istodobno, imao je pristup satelitskoj anteni, koja je predstavljala prozor u svijet i koja ga je ponukala da shvati da se mora okrenuti i otići što dalje od domovine koju je volio, ali nikako više nije mogao živjeti u njoj, piše Business Insider.