Kad ugledni filmski, televizijski, kazališni i radijski scenarist, pisac i redatelj Dejan Šorak napiše roman o jednom gradu na nagovor svestranog urednika više od 450 knjiga, stotina publikacija, izbora, TV emisija, osnivača brojnih književnih nagrada i jednog književnog festivala te urednika u nekoliko izdavačkih kuća Krune Lokotara, a obojica to čine jer su zaljubljeni u Daruvar toliko da ga žele brendirati kao “Daruvar - grad iz priče”, onda je jasno da to nisu baš čista ljudska posla, nego mistično božanska. Nadahnuće je (uvijek) božansko, pitajte antičke pisce i muze Toma Waitsa.

Netko će reći da je Šorakov “Kupelj boga Silvana” detektivski roman, ja neću, jer istrage koje se vode u njemu nisu kriminalističke, nego ideološke i usuđujem se reći, za čitatelja više (a za likove manje) - samospoznajne. Istražitelji (k)od “osumnjičenih likova” ne traže dokaze o njihovoj krivnji - pozicija na kojoj se nalaze u određenom društvenom sistemu na istome mjestu, u različita vremena (1937., 1942., 1945., 1980., 1992., 2025. godine) pruža im jednaku moć, odnosno priliku da sami izaberu tko je “kriv” za to što s vremena na vrijeme u Daruvaru malenim bazenom kraj debeljuškastog kipa rimskog boga Silvana plutaju moćni mrtvi muškarci - dakle, istražitelji u romanu ne traže dokaze koji potvrđuju nečiju krivnju/odgovornost za ubojstvo, nego od osumnjičenih zahtijevaju - da dokažu da nisu krivi.

Svatko tko je živio u ovom dijelu Europe, a pogotovo tko živi danas, zna da je zahtjev za dokazom nevinosti pred onima koji su te unaprijed osudili, pred onima koji su na poziciji moći i ne misle promijeniti svoje mišljenje, poput živog blata: što se više batrgaš da bi se izvukao, dublje toneš, što više dokazuješ da nisi, u njihovim očima - jesi. Samo bolesna društva traže od pojedinca dokaz da je nevin, a ovaj dio svijeta je predugo bolestan. I tone u blato. Meko, fino, toplo, gusto, ljekovito ili smrtonosno, mirisno ili smrdljivo, jugoslavensko, hrvatsko ili europsko - blato.

Živi moćni muškarci u romanu donose odluke na temelju vlastitog izbora, a ne utvrđenih činjenica (npr. poglavlja 1937., 1942. i 1945.) i s tim treba živjeti, sa saznanjem da si “nevinog” osudio na smrt. Ako i utišaju savjest i pravdaju ono što se dogodilo “životnim/povijesnim okolnostima”, potomci ubijenih, sporedni likovi (zvonar, Zlokićev praunuk), predmeti (zvono) ili gospodin Život/ drug Život/ Gospod Život - ovisno o vladajućem društvenom sustavu, podsjetit će ih na... blato koje nose pod noktima.

Muški likovi u romanu su bolje opisani, kroz dijaloge upoznajemo njihovu narav, namjeru, humor (stari Havranek), lukavost (Maksimilijan Benčić), bahatost, zločestoću i prilagodljivost povijesnom trenutku (Stjepan Tomžetić).

Ukratko i nažalost, ženski likovi u ovom romanu imaju erotsku ulogu tratinčice u zapučku dvoličnih tipova koji se u predahu od “stvaranja povijesti” namaču u sumpornom blatu ili kisele u vreloj vodi.

Ono po čemu pamtim “Kupelj boga Silvana” i preporučujem na daljnje čitanje jesu jake, gotovo filmske slike, izrazito bogat i precizan rječnik, suptilni humor (da ga je barem više!), moćne poruke u dijalozima koji, iako se odvijaju u prošlosti, nose iznimno važne po(r)uke o odnosu pojedinca i vlasti i za nas danas te - čarolija pripovijedanja. U tome je nenadmašan, zavodljiv i opojan. Ne možete ga ispustiti iz ruku pa ga ne čitajte u kadi. Utonut ćete u štivo, a pitanje je hoćete li izroniti.

Premda izgleda kao roman o Daruvaru - bez sumnje, svi koji poznaju i vole taj grad prepoznat će puno toga i doznati o njegovoj bogatoj prošlosti - ne dajte se zavesti, on to nije, odnosno nije samo to. Ovo je dragocjeni roman o životu kroz skoro 100 godina u potresnom dijelu svijeta, o ljudskom iskustvu, strahu i izborima koje činimo i s kojima moramo poslije živjeti. Nakon zadnje stranice mogu samo reći: neke stvari/gradovi jednostavno nisu na prodaju i tu nema - ali.