Uz to što se danas propagira sve veći broj rodilišta koja su 'prijatelj djece', točnije koja, osim za vrijeme pregleda, ne razdvajaju majke od novorođenčadi, sve se više gleda kako spriječiti reklamiranje adaptiranih mlijeka, a kamoli da majke dobiju uzorke te hrane.

I dok je hvalevrijedna stvar da se majke ne moraju odvajati od beba odmah nakon rođenja, mnoge koje su iskusile i drugu stranu medalje žale za danima kad su znale da će se barem tijekom dva-tri dana u bolnici normalno naspavati. A iako sve majke mogu zatražiti da se bebe odvoje od njih tijekom noći, mnoge prati osjećaj krivice pri samoj pomisli na tako nešto, pa se ne usude ostvariti to pravo.

Jedan od glavnih razloga za praksu nerazdvajanja jest dojenje, s kojim većina žena u početku ima poteškoća (premda većina prave probleme iskusi tek nakon povratka doma). Iako svi znamo da je dojenje najbolja stvar za dijete (uz to što je najzdravije (za bebe, ali je itekako zdravo i za majke), ujedno je i najjednostavnije i najjeftinije), upravo iz tog razloga stvara se velik pritisak na majke da moraju dojiti, jer ako ne rade ono što je najbolje za njihovu djecu, kakve su onda nemajke?!

Dodajte tom osjećaju činjenicu da se s problemima dojenja žene najviše susreću prvih mjesec-dva nakon poroda, točnije u vrijeme kad im hormoni 'divljaju', neispavane su i navikavaju se na svoju novu ulogu, i vidjet ćete da to u mnogim slučajevima predstavlja recept za dolazak opasno blizu slomu živaca.

I dok s jedne stane danas postoje i škole dojenja, što dovoljno govori o tome da dojenje nije najprirodnija stvar na svijetu (u smislu da neće krenuti nužno bez problema, namještanja, izdajanja i sličnih 'veselja'), s druge strane se i dalje većina majki žali da u bolnici nisu dobile dovoljno pomoći oko dojenja. Definitivno ne onoliko koliko im je trebalo.

A brzo nakon izlaska iz bolnice jedno od prvih pitanja s kojim se mlade majke susreću gdjegod krenule jest: 'Dojiš li?'. I to jednako otvoreno pitaju članovi obitelji kao i starija susjeda iz zgrade. Ako ništa drugo, riječ je o podjednako otvorenom uplitanju u intimu kao da su je pitali: 'Krvariš li još uvijek?' ili 'Je li ti zacijelila rana od epiziotomije?', no to susjedi iznad vas, s troje djece, vjerojatno neće pasti na pamet da priupita.

Ispitujući o dojenju, ljudi automatski kao da zauzimaju kritički stav prema nedojenju, iako mnogi od onih koji postave takvo pitanje nisu bili dojeni ili nisu ni sami dojili. To ne znači da se oni trebaju opravdavati, ali ne trebaju ni napadati nove majke, jer je riječ o izuzetno osobnoj odluci koju svaka obitelj donosi sama.

A ponekad i nije riječ o odluci, nego majka nije mogla dojiti iz različitih razloga i možda se i sama osjeća loše zbog toga ili je tek prihvatila činjenicu da nije uspjelo dojenje. Koji god njezin stav bio, kao i osjećaji, nije na drugima da joj sude i da se na ikakav način upliću.

Možda će joj adaptirano mlijeko trebati tek nekoliko puta da usred noći nahrani izgladnjelo dijete koje vrišti i nije piškilo već satima, nakon čega će zaspati i vratiti prijeko potrebnu snagu i mir. Možda joj je sve skupa prestresno i bolno i teškog srca je odlučila da je bitnije da dijete ima smirenu majku uz sebe, nego dojilju na rubu živčanog sloma. Možda ima zdravstvenih prepreka za dojenje. A možda je svjesno donijela odluku, bez ikakvih sumnji, da ne želi dojiti i da to nije za nju.

Koji god razlog, sigurno je da zbog toga nije nimalo manje dobra majka i da to nije pokazatelj da manje voli svoju djecu od majki koje su s manje ili više muke svladale dojenje i odlučile to nastaviti činiti sljedećih xy mjeseci ili godina.