Je li sad jasno da Vatreni nisu heroji kako ste mislili?
Još 1789. Benjamin Franklin je rekao da "ništa na svijetu nije tako sigurno kao smrt i porez" i otada do danas ta je izreka jedno od temeljnih mjesta definiranja modernog građanskog društva. Ako netko baš inizistira, možemo se osloniti i na kršćansko kulturno naslijeđe iz 10 zapovijedi u kojem deveta po redu zabranjuje lažno svjedočenje. Zakoni RH za kršenje i onog prvog i onog drugog predviđaju i ozbiljne kazne, sve do zatvora.
"Ponosno danas mogu reći da smo dali sve od sebe, dali smo sve za našu zemlju. Hvala vama svima koji ste nas bodrili ovdje na Svjetskom prvenstvu, hvala svim ljudima u Hrvatskoj koji su bili s nama i vjerovali u nas, jer bez vas ne bi ovo bilo moguće", pisao je Dejan Lovren na Instagramu 16. srpnja nakon finala SP-a u nogometu u Rusiji protiv Francuske.
Lovren je ovog ljeta kao ključan čovjek obrane bio jedan od glavnih članova reprezentacije u briljantnom povijesnom uspjehu, takvom da je pola milijuna građana Hrvatske izišlo na ulice pozdraviti ih po dolasku iz Rusije. Samo tri mjeseca poslije Lovren ostavlja dojam čovjeka koji je zbunjen značenjem pojma "domovina", narodom koji u njoj živi i osjećajem dužnosti prema milijunima "bez kojih ono u Rusiji ne bi bilo moguće".
Lako za to što je čvrsto ustvrdio da nije kriv i da će to dokazati nakon što je doznao za vijest da je protiv njega u Hrvatskoj podignuta optužnica zbog kaznenog djela lažnog svjedočenja u sudskom postupku protiv Zdravka Mamića i ostalih. Ako je tko zaboravio, Mamić je tamo prvostupanjski osuđen na šest i pol godina zatvora, na nešto manje ostali, zbog izvlačenja 116 milijuna kuna iz Dinama, nogometnog kluba koji se vodi kao "građanski", a usto i za poreznu utaju 12,2 milijuna kuna.
Samo nekoliko dana do isteka ljeta koje ćemo pamtiti po euforiji zbog finala Hrvatske na SP-u u Rusiji, protiv Dejana Lovrena podignuta je optužnica zbog davanja lažnog iskaza, odnosno zbog lažnog svjedočenja u slučaju protiv Zdravka Mamića i ostalih.
Mamić je danas službeno bjegunac pred hrvatskim zakonima i skriva se u Međugorju, očito čekajući drugostupanjski sudski pravorijek o šest i pol godina zatvora i vraćanja više od sto milijuna kuna, a Lovren je u šoku u kojem je puno toga savršeno pogrešno pozbrojio.
"Prije nego što sam uopće vidio ili primio tu optužnicu i prije nego su istu zaprimili moji odvjetnici, svi mediji su objavili tu vijest. Ovo jednostavno nije fer, nije pravedno, nije niti sportski. Na ovakav način postupati prema meni i mojoj obitelji krajnje je diskriminirajuće", objavio je Lovren na Instagramu.
I pritom je bio apsolutno u krivu. Ako je optužnica pravomoćna, ona je javni dokument i javnost, u prvom redu domovina, ali jednako tako i britanski mediji imaju svako pravo znati za svako slovo, ma za svaki zarez i točku koji u njoj stoje.
Čak se i jedan Franjo Tuđman u svoje vrijeme morao suočiti s time da u civiliziranom društvu koje stremi demokraciji i ravnopravnosti građana, nije zamisliva apsolutno nikakva zasluga za domovinu zbog koje bi javnost trebala zažmiriti na oba oka kad je riječ o, recimo, imovini sumnjivog porijekla ili u najnovijem slučaju sumnji da je netko pobrao više od sto milijuna kuna, da je utajio milijune kuna poreza, nominalno novca ovog istog naroda i iste domovine u koje se, u slučaju Hrvatske, obožavaju zaklinjati toliki koji od njih i nje žive malo je reći jako dobro.
Zadnje što je Dejanu Lovrenu bilo potrebno bila je ovakva reakcija na vijest o optužnici. Posebno u onom dijelu gdje se buni protiv "postupka prema njemu i njegovoj obitelji". Optužnica mu obitelj nije spomenula niti jednom riječju, kao niti ijedan od hrvatskih ili britanskih medija, a najgore od svega je što su se građani malo boljeg pamćenja s ovom njegovom izjavom mogli podsjetiti na reakciju Zdravka Mamića kada je objavljeno da mu je Županijski sud u Osijeku odrapio šest i pol godina plus vraćanje pokradenog: "Sud je izvršio atentat na ljude, na moju obitelj."
Dovoditi se u situaciju da neki postupak podsjeća na neki Mamićev postupak vezan uz suđenje u Osijeku, doista nikome u životu nije potrebno. Lovrenu je sasvim dovoljna nevolja već i to što je optužen da je tom istom Mamiću lažnim svjedočenjem pokušao pomoći da se izvuče od osuđujuće presude, a nema nikakvog prava na iznenađenje zato što je još u ožujku ove godine državno odvjetništvo podiglo optužnicu protiv Luke Modrića zbog istog kaznenog djela, navodno počinjenog u tom istom suđenju "Zdravku Mamiću i ostalima".
Stvar je jasna. Ako je sud presudio da su i Modrić i Lovren godinama naknadno potpisivali anekse ugovora kako bi deseci milijuna kuna od njihovih transfera, umjesto klubu, išli Mamiću, i ako su u istrazi obojica tvrdila jedno, a na suđenju drugo, da bi se na kraju suđenja utvrdilo da ono drugo nije istina, onda je stvarno promašeno, ma onda je šašavo, ako ne i gore, okrivljavati i tužiteljstvo i medije za bilo kakvu zlu i pokvarenu namjeru.
Čak i ako niti mediji niti pravosuđe u Hrvatskoj nisu savršeni, čak i ako su daleko od savršenog, ovdje je riječ o sudskom postupku koji je najveći dio hrvatske javnosti doživio kao sasvim nesporan. Indicije da je novac GNK Dinama netko protuzakonito strpao sebi na račun, usto lažiranjem dokumenata, propitkivale su se i dokazivale u urednom postupku na sudu. Pa ako pristanemo uz stav primjerice jednog Zdravka Mamića da u tom postupku "sud donosi političku odluku", onda bi značilo da niti sud niti tužiteljstvo ne spadaju pod pojam "domovina".
Prozivati na kraju pokvarene i korumpirane medije samo zato što su prenosili i što prenose što se u toj priči događa na sudu i u DORH-u, značilo bi da niti ti mediji nisu obuhvaćeni definicijom "domovine", iako su radili točno ono zbog čega bi u idealu pluralističkog društva trebali postojati. Posljedično, znači li to da u takvoj "domovini", u skladu s njenom definicijom, niti ljudi koji u njoj žive, koji dijele njeno i dobro i zlo, nemaju pravo znati što se oko njih događa?
Negirati građanima njihovo pravo da znaju značilo bi negirati njihov status građana koji im pripada po slovu Ustava, značilo bi isključiti ih iz domene "domovine" u kojoj žive. U takvoj slici Hrvatske, ako isključimo poluge pravosudne vlasti koji bi trebali zastupati kolektivne interese tih ljudi, primjerice ubiranje poreza kako bi funkcionirala republika kao pravni i politički okvir "domovine", što na kraju od Domovine uopće ostaje?
Ispada da od nje ostaje samo apstraktni pojam, puki grb Hrvatskog nogometnog saveza, pri čemu su građani Hrvatske svedeni na običnu publiku koja će navijati uz prijenose utakmica, prijenose cirkusa iz Sabora, vijesti o bezočnom javnom glupiranju dozlaboga ozloglašenih tajkuna. Upravo takva je slika o Hrvatskoj danas kakvu si je stvorila većina Hrvata, onih istih koji su slavili nogometnu reprezentaciju i njene nogometaše koji su repku vinuli do sportskih nebesa.
Na takvu sliku ove zemlje građani Republike Hrvatske imaju najmanje 101 dobar razlog. Baš zbog takve slike onih pola milijuna ljudi i jest dočekalo reprezentativce kao heroje, posebno zbog toga razloga svoje klince još uvijek kite njihovim dresovima. U tih sportsko čudesnih nekoliko tjedana SP-a toliki milijuni građana ove zemlje nakratko su željeli povjerovati da u toj zemlji u kojoj žive i rade, kojoj plaćaju poreze i pokušavaju je graditi, svaki na svoj način, ipak postoji nada u dobar, pošten, častan život, jer – eto – ipak postoje makar i sportski heroji koji su u Rusiji pokazali toliko samoprijegora.
Nije da Modriću i Lovrenu pravosudna sjena zbog uloge u suđenju Mamiću i drugima nije visila nad glavom još i ranije, ali je nogometna publika odlučila pretvarati se da optužnice ili prijetnja njima ne postoje, odnosno da će u krajnjem slučaju džentlmenski i bez cirkusiranja riješiti to tamo gdje se to treba rješavati, na sudu. No, sve je jasnije da se multimilijunski auditorij prevario u obje pretpostavke.
Modrić je ostao upamćen, osim po Zlatnoj lopti u Rusiji 2018., i po tome što je u sudnici pozaboravljao sve živo, toliko da se netko mogao prepasti da bi uskoro mogao zaboraviti i vlastite osobne podatke. Lovren je pak ostao upamćen po onom SMS-u iz 2015. u kojem je stajalo i: "Kada vam svima dođe situacija do grla u vezi sranja sa Zdravkom i onih prošlosti, onda Dejane budi dobar i izvuci nas..."
Niti jedno niti drugo nije baš neki herojski stil kakav bi Marko ili Janko danas ili sutra s oduševljenjem prepričavali svojoj curkici ili svom klincu odjevenima u dres s desetkom na kvadratiće. Djecu ipak treba odgajati da streme nekom časnijem svijetu. Barem toliko bi valjda svakome trebalo biti jasno.