Za kraljicu rockabillyja Wandu Jackson legendarni Motörheadov Lemmy ustvrđuje: “Bila je s Elvisom, ne može biti više cool nego što jest”. Turneja s The Kingom koju je dogovorio njezin otac godinu nakon potpisivanja ugovora s kultnom britanskom izdavačkom kućom, Decca, otvorila joj je vrata za tvrdi, brzi, promukli rock’n’roll, a da nije još ni izašla iz srednjoškolskih klupa u Oklahomi. Afera je bila kratka, nevina. U dokumentarcu “The Sweet Lady With the Nasty Voice” (2008.) ponosno pokazuje prsten i Presleyjevu posvetu. 

Počela je s countryjem i gitarom za pojasom da bi vrlo brzo, tijekom kasnih pedesetih i početkom šezdesetih, prešla u rokerske vode te se proslavila obradama Jessie Mae Robinson, “Let’s Have a Party” (1958.) koju je ponovno oživilo “Društvo mrtvih pjesnika” i Elvisove “Heard Headed Woman” (1958.), kojoj je dodala svojstven, bezobrazni stih “you betcha, yeah”. Brze, energične izvedbe s promuklim, rašpastim vokalom postale su njezinim zaštitnim znakom posve slučajno i u znak revolta jer joj je jedan producent savjetovao da pjeva mekše. Djevojka je ispunjavala očev san u haljinama golih ramena koje je za nastupe šila njezina majka.
Hitovi “Fujiyama Mama” (1959.) i “Funnel of Love” (1960.) zacementirali su njezin status atomski energične kantautorice, kako će je opisati Bob Dylan. Završila je čak na dvomjesečnoj turneji u Japanu. Tinejdžerski, pomalo infantilni stil koji prati žanrovsku odrednicu rockabillyja bio je samo jedna u nizu transformacija karijere koja se proteže na više od sedam desetljeća i ukupno četrdeset šest albuma. Surađivala je s Jackom Whiteom, Elvisom Costellom, The Cramps, Justinom Townesom Earlom, prijateljevala s Merlom Haggardom, Willijem Nelsonom, Krisom Kristoffersonom.

Mijenjala je žanrove od countryja, rocka, gospela do bluesa. Nije se libila odbiti nastupati zbog rasne nepravde dok je bila na turneji s The Poe Kats. Čak i kad je 1956. pjevala zaslađenu country baladu “I Gotta Know” dodala joj je brzi, gitarski rif te se tad činilo da je po vokalu, tekstu i odjeći došla kantautorica koje je vidjela itekako više svijeta od ostalih. Ne čudi stoga njezin moto: “Uradi to drukčije, a ne onako kako svi to rade.” Obožavatelji će nerijetko reći kako je u svijetu rocka duboko podcijenjena, iako je od 2009. u Kući slavnih rock’n’rolla. Za njezino je primanje lobirao tada Costello, dok se Timesovu kritičaru Neilu Genzlingeru učinilo kako je izbacivanje gore spomenuta dokumentarca godinu ranije bio čin besramne samopromocije ne bi li ju se čim prije primilo, iako sam priznaje da je Jackson ucrtala put svim kantautoricama još pedesetih i šezdesetih. Uostalom, Adele će istaknuti kako je njezina “Rolling in the Deep” inspirirana s “Funnel of Love”, a Jarmusch će ju uvrstiti u soundtrack filma “Samo ljubavnici preživljavaju” (2013). Iako je uglavnom sama pisala tekstove, zadržavajući se na miksu između djetinjaste, plesne zaluđenosti i čvrstine koja s godinama prelazi u tugu, teško se oteti dojmu da su na njezinu karijeru najveći utjecaj imali prisni menadžeri, prvo otac, a zatim suprug Wendell Goodman koji su pažljivo oblikovali zvijezdu ženske fragilnosti, koja u bilo kojem trenutku može proparati auditorij svojom neukroćenom, divljom rašpom. 

Možda najintimniju stranu, opušteno i dostojanstvenu čujemo u albumu “Blues in My Heart” (1964.) jer sa sedamdesetima dolazi preobraćaj na kršćanstvo te posve drukčiji, smireniji vokal. U poznijim godinama objavljuje dva albuma, “The Party Ain’t Over” (Third Man Records, 2011.), producira ga Jack White i “Unfinished Business” (Sugar Hill Records, 2012.), producira ga prerano preminula zvijezda amerikane Justin Townes Earle. Oba izazivaju podijeljene reakcije. Tinejdžerski tematski slojevi i glasni bubnjevi ne uklapaju se u iskustvo i zrelost koju donosi breme starosti. Stoga se jedinim bljeskom čini singl “Blue Yodel No. 6”, obrada oca zabavne glazbe Jimmieja Rodgersa. Slične, podijeljene osjećaje izaziva po njezinim riječima posljednji album “Encore” (Big Machine/Blackheart, 2021.) nastao u suradnji s Joan Jett i Kennyjem Lagunom prije njezina umirovljenja 2019. i nakon moždanog udara.

U osam pjesama sudara se mladenačka energija s ljubavnom, tugaljivom melankolijom. “Treat Me Like a Lady” s Jett daje neku starinsku feminističku patinu sa stihovima “strong man with tender touch”, a “Two Shots” s Jett i Elle King pogađa svaki beat, ali ne i pravi emocionalni registar. Zanimljivo, Wanda Jackson je najjača i najiskrenija baš kao i tijekom šezdesetih u baladama poput obojene countryjem “That’s What Love Is” i zrele ljubavne “We Gotta Stop” kad prekrasnim, čistim vokalom zapjeva: “You were a kid, and I was in need”. Poput mnogih drugih izvođačica i kantautorica te ere Wanda vješto oblikuje sliku o sebi. Slatkoću s grubošću. Nježnost s energijom. No pritom nevjerojatno malo i promišljeno skida intimne slojeve, čak i kad ne može više ništa izgubiti.