Bljedunava koža, prazan pogled i ukočena poza - standardna je fotografija nastala u viktorijansko doba, ali ne iz razloga što su se bojali slikati, već zato što su na fotografijama bili mrtvi.

Poznate kao posmrtne fotografije, ti su prikazi bili ono što bismo danas nazvali trendom. Njima se htjelo ovjekovječiti pokojnika, a fotografija je bila puno jeftinija od izrade portreta

Smrt je sama po sebi traumatičan događaj, a oni su je uspjeli učiniti još više uznemirujućom. Naime, truplo se još ne bi ni ohladilo, a ostatak tugujuće obitelji već bi preminulog odjenuli u njegovo najljepše ruho, napravili mu frizuru, nanijeli rumenilo na obraze i širom otvarali oči.

Ponekad ni to ne bi bilo dovoljno, pa su na tim neugodnim fotografijama mrtve postavljale u poze kako bi doista djelovali živo - nagurani u fotelje ili stolice, podbočeni knjigama i slično.

Još bizarnije, na tim je fotografijama znala pozirati i čitava obitelj s mrtvacem, a najljepšima su smatrali fotografije preminule dojenčadi, beba koje su djelovale kao da spavaju.

Te su fotografije bile uistinu najmorbidnije od svih, jer njihova braća i sestre bili prisiljeni pozirati, kao da se ništa neobično ne događa. (Djevojčica skroz lijevo je mrtva te ju netko pridržava iza nje).

Bolest im je oduzela život, ali im je povećala ljepotu

U viktorijanskom dobu, smrt je vrebala na svakom koraku. Epidemije poput difterije, ospica, rubeole, tifusa i kolere preplavile su zemlju, a od 1861. ožalošćena je kraljica i sam čin žalovanja učinila modernim. 

Memento mori - doslovno prevedeno sjetite se da morate umrijeti bila je fraza koja je postojala puno prije viktorijanskog doba, a predstavljala je smrt kao sastavan dio života.

Od umrlih su rezali uvojke kose te su ih nosili u medaljonima, u vosku su se kreirale posmrtne maske, a simboli smrti redovito su se pojavljivali i na umjetninama., piše BBC. 

Leonid Rogozov Liječnik koji je sam sebe operirao da ne bi umro

Sredinom 1800-ih fotografija je postala sve popularnija i pristupačnija, što je dovelo do memento mori fotografskog portreta.

Prvi uspješni oblik fotografije, daguerreotip, bila je mala i detaljna slika na poliranom srebru. Bio je to skup luksuz, ali ni približno skup kao portret. Kako se broj fotografa povećavao, cijena njihovih usluga je padala, a i uvedeni su i manje skupi postupci, poput korištenja tankog metala, stakla ili papira.

Portreti smrti postajali su sve popularniji, a često je to bila i prva i jedina fotografija na kojoj bi se obitelj pojavila.

Ruka muškarca je postavljena tako da se glava naslanja na nju, pa on djeluje živo.

Često su im nasilno otvarali oči ako je već došlo do ukočenosti.

Zbog duge ekspozicije mrtvi su na fotografijama znali izgledati "oštrije" nego živi.

Uz djecu bi pozirale majke i preživjela braća i sestre

Odijevali su im najljepšu odjeću

Preminulog bi često okružili s najdražim stvarima, a u ovom slučaju psima

Uz djecu su tako postavljali igračke

Poanta je bila da izgledaju što više živo

Ako je to bilo nemoguće, onda su ih prikazali kao usnule

Ili bi ih netko pridržavao, obično iza zavjese

Ili bi se samo prekrili tkaninom i posjeli preminulog na sebe

Ipak, tuga u očima živih bila je očita

Te su fotografije trebale služiti kao uspomena na voljene