Oslobađanje Palmire, grada u sirijskoj pustinji čiji antički hramovi, slavoluci, stupovi, nekropole... spadaju među najvrednije spomenike svjetske kulturne baštine, ogromni je uspjeh vojske tamošnjeg čelnika Bašara al Asada i njegovih saveznika, libanonskog Hezbolaha te posebice ruskog predsjednika Vladimira Putina. 

Njihove su snage sudjelovale u toj pobjedi kojom je protekle nedjelje iz Palmire istjerana tzv. Islamska država (ISIL) čiji su pripadnici, poznati po nečovječnosti i brutalnosti, počinili stravične štete na dijelovima tih 2000 godina starih ostataka bivših kultura koje su se kroz povijest uzdizale i padale u toj oazi palmi i datulja smještenih oko jedinog izvora vode desecima kilometara uokolo.

Tu pobjedu, svakako najvažniju od ulaska Rusije u rat u Siriji početkom rujna prošle godine, Putin je predstavio kao “trijumf civilizacije nad barbarstvom”, a Asad kao još jedan dokaz da je njegova koalicija puno uspješnija u borbi protiv terorizma od one koju predvodi SAD. 

Zapadni su čelnici stoga vraćanje Palmire uglavnom prešutjeli zbog svog odnosa prema sirijskom predsjedniku, čiji odlazak s vlasti odavno traže iako ne taje kako su uklanjanje radikalnih islamista iz te “Venecije pijeska”, kako je neki nazivaju, doživjeli kao olakšanje. 

Jedino su se Francuzi, inače najglasniji zagovornici Asadova odlaska, očitovali o tom događaju hladno poručivši kako napredak protiv ISIL-a “ne može izbrisati činjenicu da režim nosi glavnu odgovornost za sukob i 270.000 mrtvih u proteklih pet godina”.

Zauzimanje Palmire ima važan psihološki učinak, koji je zbog njenoga kulturnog blaga odjeknuo u cijelom svijetu. 

Međutim, ništa manje nije ni strateško značenje te pobjede. Ekstremni islamisti su se iz toga grada povukli put svoje najsnažnije utvrde, Rake, te prema istoku u naftom bogatu pokrajinu, Deir Ezor. Asadova vojska i Rusi, vojno gledano, osim što su proširili teritorij pod svojom kontrolom, sad imaju nadzor nad cestama koje od Damaska i Homsa vode prema sjeveroistoku Sirije, a time su također stvorili pretpostavke za napadna djelovanja prema preostalim uporištima ISIL-a sjeverozapadno od 

Stoga je sljedeći njihov cilj, što su i objavili, gradić Al Qaryatain, u kojem su se pripadnici ISIL-a tijekom okupacije od kolovoza prošle godine brutalno obračunali sa stotinama ljudi, među njima i desecima kršćana, a sravnili su sa zemljom i samostan Mar Elian.

Ako u tome uspiju, onda će Asad i Putin time odgurnuti ISIL daleko od komunikacije koja Damask povezuje s Alepom, najvećim gradom u Siriji, koji je većim dijelom i dalje pod kontrolom pobunjenika, Asadovih protivnika prihvatljivih Zapadu, ali je s tri strane opkoljen od njihovih snaga.

Nije tajna kako je zauzimanje Alepa njihova obostrana želja, ali će s njom očito pričekati, barem dok traje primirje tijekom kojeg, kako vidimo, ne gube vrijeme već ga koriste za obračun s islamistima. 

Moguće je da će uskoro krenuti i prema jugu, gdje se također nalaze uporišta ISIL-a, kako bi pod nadzor stavili granicu prema Jordanu i cestu prema tom dijelu Iraka.

To bi otprilike bili vojni ciljevi koje režim u Damasku i vlast u Kremlju imaju u pogledu širenja svoje kontrole prema istoku Sirije. 

Riječ je, naime, o većinski sunitskim područjima (u Siriji je, prema zadnjem popisu, 80 posto sunita), gdje Asadova vlast, oslonjena na alavite, šijitsku sektu, te sirijske manjine, među kojima su i kršćani, baš i nema što tražiti u budućoj raspodjeli vlasti. 

Posebice stoga jer se iz ruskih izvora najavljuje kako bi buduće političko rješenje za Siriju moglo počivati na tri federalne jedinice (entiteta). Jedna većinski alavitska, druga sunitska i treća kurdska. 

U svakoj od njih bi na vlasti mogla biti različita opcija, dok bi se na razini države uspostavile labave središnje institucije bez većih ovlasti.

Dakle, iako Asad govori kako bi rado sa svojom vojskom krenuo i na Raku te Deir Ezor, prema svemu sudeći, to će ostavili Amerikancima. 

Oni se s Kurdima, nakon osvajanja Sinjara, pripremaju za ofenzivu većih razmjera na Mosul u Iraku te na dijelove Sirije oko Rake. 

Kurdi bi također rado spojili svoju enklavu na sjeveru te zemlje s ostakom teritorija koji imaju te tako u mirovne pregovore ušli s teritorijalno povezanom federalnom jedinicom koja bi se prostirala u uskom pojasu stotinama kilometara uz tursku granicu. 

Tome se žestoko protivi vlada u Ankari jer kurdsku autonomiju u Siriji (s dva milijuna Kurda) vidi kao korak prema osnivanju kurdskog političkog entiteta u Turskoj, gdje živi oko 15 milijuna njihovih sunarodnjaka. Oslobađanje Palmire tako postaje svojevrsno raskrižje petogodišnjeg sirijskog rata.

Otvara mnoge mogućnosti i kad je riječ o mirovnim pregovorima, ali i u vezi s nastavkom vojnih operacija, a uz to potvrđuje slabljenje moći radikalnih islamista, koji su očito prešli svoj zenit.

Doduše, i dalje nisu bezopasni, ali već i sama činjenica kako više nemaju snage poduzimati protuofenzive na drugim područjima, što su radnije redovito činili nakon većih gubitaka, znak je početka njihova kraja. 

Sad se kao sredstvima odmazde koriste terorističkim napadima u Europi i drugdje, ali koliko god ti čini bili krvavi i opasni, više su pokazatelj njihova očaja i saznanja da im se približava neumitni poraz.

Što se same Palmire tiče, nakon teških borbi za okolna uzvišenja, u kojima su stradali i neki ruski specijalci, Asadova vojska je u nju ušla bez otpora.

Zatekli su prazan grad jer je i preostalo stanovništvo otišlo s islamistima. Tamo su sada stigli ruski stručnjaci za uklanjenje mina koje su posijane po gradu, i pokušavaju ih ukloniti kontroliranim eksplozijama. 

U tome im pomažu i dresirani psi, te će proći određeno vrijeme dok se ne stvore uvjeti za obnovu normalnog života. Stručnjaci za arheološke starine obilaze antičke spomenike kako bi utvrdili počinjenu štetu. 

Čini se kako je oko osamdeset posto kulturne baštine ostalo netaknuto, dok je ostatak razoren. Među uništenim objektima je i Baalov hram te slavoluk pobjede ali su široke ulice s kolonadama i kazalište ostali očuvani.

U Palmiri je prije ovog rata živjelo oko 50.000 ljudi, ali dobar dio njih napustio je grad u svibnju prošle godine ne želeći dočekati radikalne islamiste koji su ušli u grad gotovo bez borbe.

Jednostavno su ušetali jer je Asadova vojska tada bila demoralizirana, a lokalno stanovništvo nije bilo dovoljno obučeno za borbu, pa je otišlo. 

Sada žive kao izbjeglice u Homsu i drugim mjestima te se nadaju skorom povratku. Propadanje toga grada i ponovno oživljavanje zapravo je konstanta u postojanju tog “bisera pustinje”. 

Jedni osvajači su ga rušili, potom je opet obnavljan, i u njemu se i nakon velikih kataklizmi uvijek obnavljao život. 

Razlog je u njegovu položaju i činjenici da ima izvore vode. Bio je na karavanskom putu koji je vodio od Eufrata do Sredozemnog mora. 

U njemu vlast, kako navode ljetopisci, obično nisu imale političke ili vojne elite nego stalež trgovaca, koji su u jednom trenutku svoje povijesti imali i vlastito kraljevstvo, dok su u većini drugih razdoblja bili dijelom raznih drugih okolnih imperija. 

Njegova važnost je u tome što je bio sponom istoka i zapada razvijaju tako vlastiti identitet koji se ogledao u kozmopolitskoj kulturi. Tako danas imamo iskopine s monumentalnim zgradama ali i natpisima na semitskom jeziku i pismu umjesto grčkog i latinskog, prevladavajućeg u vremenima antike.

Sve to Palmiru čini odista posebnom, a posebice činjenica da se do nje dolazi kroz stotine kilometara pustinje, gdje nema nigdje ničega, da bi se onda stiglo u grad sa zelenim vrtovima, raslinjem i bogatstvom koje je dolazilo kroz prihode od karavana i zaštite karavanskih putova.

Pustinja je bila njihovo more, a deve njihovi brodovi, zapisali su oni koji nisu skrivali oduševljenje ovim mjestom natječući se pritom s prethodnicima kako mu iznaći što snažniji kompliment.

Danas je Palmira u stanju koje je daleko od toga. Trebat će vremena za povratak starog sjaja, no pretpostavke za ponovno oživljavanje sad su, bez obzira na sve primjedbe koje zaslužuje Asadov režim, ipak stvorene.

Dakako, i budućnost Palmire ovisit će o rješavanju dugogodišnjeg sirijskog rata, koji je devastirao tu zemlju uz stotine tisuća žrtava, milijune izbjeglih i raseljenih, kako unutar same zemlje tako i u izbjegličkim kampovima u Turskoj, a u zadnjih godinu dana njih stotine tisuća potražile su novi život u Europi.

Tragovi će ostati i teško će biti vratiti se na stanje kakvo je bilo prije toga krvoprolića. No kad je o Palmiri riječ, nadu u ponovno oživljavanje te “pustinjske nevjeste” daje njena povijest koja je puna svjedočanstava o ponovnom rađanju nakon velikih uništenja.

Palmira je zbog svega postala simbolom toga što se događa kad protucivilizacijski pokreti preuzmu uzde vlasti i uništavaju sve ono što se kroz prošlost stvaralo. 

Stoga oslobađanje toga grada predstavlja veliku pobjedu nad silama destrukcije bez obzira na buduće političko rješenje tijekom kojeg će se i tom pustinjskom oazom zasigurno trgovati.