Iako većina filmova koji se bave holokaustom prikazuju širu sliku ove velike tragedije, David Evans je odlučio snimiti dokumentarac - 'What Our Fathers Did' - koji će se koncentrirati na osobne živote nekih od najzloglasnijih profesionalnih ubojica u povijesti, postavljajući pitanje kako je bilo odrastati kao djeca nacista.

Evans i njegova ekipa pratili su Philippea Sandsa, unuka Židova koji je preživjeo holokaust, dok je on pokušavao doznati kako su izgledali životi dvojice muškaraca s druge strane žice: Nicolasa Franka i Horsta von Wächtera, tj. sinova poznatih viših nacističkih službenika, Hansa Franka i Otta von Wächtera.

I Frank i Wächter su bili odgovorni za smrt tisuće europskih Židova tijekom nacističkog uspona na vlast.

Ono što je dokazano u filmu jest da je jedino Frank zadržao objektivnost, jer je on odmah, bez ikakvih izlika, priznao da je svjestan zločina svojeg oca. No s Wächterom je malo drugija priča.

On naime ljutito poriče očevu krivicu za smrt desetaka tisuća Židova, do kojih je došlo pod njegovim zapovjedništvom.

Za razliku od realističnog Franka, Wächter je proveo sretno djetinjstvo s ocem nacistom. U njegovim očima, otac mu je bio dobar čovjek kod kuće, koji zbog toga nije mogao biti masovni ubojica, unatoč i više nego dovoljnoj količini dokaza koji tvrde suprotno i smještaju ga u središte odluka vezanih uz genocid. 

Usprkos tome, Wächter ne odustaje od tvrdnje da je njegov otac bio pošten i častan muškarac koji je iznosio zapovijedi ne zato što je bio osoba puna mržnje, nego stoga što je vjerovao u nacistički nacionalizam i nadao se da će njegovo sudjelovanje u aktivnostima stranke jednog dana nadživjeti počinjena ubojstva.

Tijekom većine filma, Sands i Frank pokušavaju uvjeriti Wächtera da uvidi očevu zlu stranu ili barem njegovu slabost. No u tome ne uspijevaju niti u jednom trenutku.

Wächter živi u svijetu tišine i zavaravanja, onoga u kakvom se rađa moderni fašizam.

Ali Ahilova peta ovog dokumentarca je nefleksibilnost u njegovom ideološkom pristupu, pogotovo u odnosu prema Wächteru. Iako film s dubokom simpatijom prikazuje preživjele sudionike nacističkog genocida, nedostaje mu objektivnog razmišljanja, te ne nudi nikakav drugačiji uvid u priču.

Želeći prikazati krajnju subjektivnost Wächtera, film ne uviđa da isto čini i Sands, koji odbija prihvatiti da Wächterova nemogućnost da vidi drugu stranu svojeg oca proizlazi iz njegovog srca i bliskosti s ocem, koju nije jednostavno promijeniti, bez obzira na sve dokaze na svijetu.

Na taj način filmaši kao da ne uviđaju ili odbijaju mogućnost da je osoba koja je hladnokrvno mogla oduzeti tolike tisuće života isto tako zaista mogla biti mekog srca prema nekom drugom, tj. svojem djetetu.

A očito je i to moguće, piše Daily Beast.