U subotu, 15. listopada, dodjelom nagrada završilo je 23. izdanje Mediteran Film Festivala (MFF), filmske smotre dokumentarnog filma koja se održava u Širokom Brijegu. Na festivalu, koji se održavao od 11. do 15. listopada, prikazano je dvadeset filmova u konkurenciji, deset u kategoriji dugometražnog i deset u kategoriji kratkometražnog dokumentarnog filma. Ukupno je prikazano 45 filmova, s nekoliko svjetskih i festivalskih premijera. Festival je zatvoren njemačko-američkim dokumentarnim filmom “Moonage Daydream” u produkciji HBO-a, koji govori o 54-godišnjoj karijeri Davida Bowieja. Grand Prix festivala osvojio je dugometražni film “Kako spasiti mrtvog prijatelja” (“How to Save a Dead Friend”) ruske redateljice Marusye Syroechkovskaye. O nagradama je odlučivao međunarodni žiri u sastavu Mateja Valentinčič, filmska kritičarka iz Slovenije, Yevhen Stepanenko, filmski i kazališni redatelj iz Ukrajine, i Dragan Nikolić, redatelj, scenarist i snimatelj dokumentarnih filmova iz Srbije. Ovo navodim isključivo iz razloga da naglasim kompetentnost žirija koji je između deset vrhunskih dokumentaraca odabrao, čini mi se, onaj najbolji. Drugu nagradu festivala, u konkurenciji kratkometražnih filmova, osvojio je film “Ne možeš me automatizirati” (“You Can’t automate me”), redateljice Katarine Jazbec iz Slovenije, dok je publika najboljim proglasila kratki film “Babajanja - kratki horor esej” hrvatskog redatelja Ante Zlatka Stolice.

Iako posljednjih godina redovito pišem o ovom festivalu, uvijek iznova je važno naglasiti kako on u bosanskohercegovačkim okvirima po važnosti ide uz bok Sarajevo Film Festivalu (SFF), koji je, nažalost, posljednjih godina do neukusa estradiziran i ispolitiziran, pretvoren u jeftinu šaradu i poligon za promociju potrošenih političara, od Jadranke Kosor pa do Maureen Cormack, bivše američke veleposlanice u Bosni i Hercegovini, i regionalnih starleta i starletica, od Jelene Karleuše pa do Bože Vreće, njihovim besmislenim paunovskim šepurenjem po sarajevskom “crvenom tepihu”, što je kod brojnih bosanskohercegovačkih filmofila stvorilo svojevrsni odium prema ovom festivalu, bez obzira na to što selektori festivala vrhunski obavljaju svoj posao, dovodeći u Sarajevo važne i pomno selektirane filmove. Možda usporedba između SFF-a, koji ima i program dokumentarnog filma, i MFF-a nije baš najprimjerenija iz razloga što je MFF isključivo festival dokumentarnog filma koji se bazira na autorima koji dolaze iz mediteranskog bazena, i koji stoga pokriva mnogo uže područje. Međutim, vrlo je važno naglasiti kako MFF ne zasjenjuje jeftini glamur “crvenih tepiha”, nego je sve u znaku filma. Također, treba imati u vidu kako važnost dokumentarnih filmova iz godine u godinu raste. Michael Moore je svojim filmovima, počevši s filmom “Ludi za oružjem” iz 2002. godine, pokazao kako dokumentarni filmovi mogu biti itekako komercijalni i kako se ravnopravno mogu natjecati na velikim filmskim smotrama s igranim filmovima. Brojni filmovi prikazani dosadašnjih godina na MFF-u potvrđuju ovu tezu.

U čemu se danas ogleda važnost dokumentarnog filma? Više je odgovora, a najvažnijim mi se čini taj da je istraživačko novinarstvo u današnjem svijetu postalo relikt neke “bolje prošlosti”, jedan fenomen čiji značaj opada sa sumrakom tiskanog novinarstva. Nastalu prazninu, koja je u dobroj mjeri uzrok pada svih vrijednosti u današnjem društvu, i to na globalnoj razini, donekle popunjava upravo dokumentarni film. Treba se u tom smislu prisjetiti dokumentarnog filma “Gazda” Darija Juričana, koji je bio i svojevrsna uvertira u konačni pad poslovnog carstva Ivice Todorića. Zdravko Mustač, selektor MFF-a, izjavio je u intervjuu za bosanskohercegovačko izdanje Večernjeg lista “kako je MFF uspio kroz duge godine postojanja izgraditi imidž neprikosnovenog kriterija dobrog filma koji se s užitkom gleda na širokobriješkom filmskom platnu”. Kao potvrdu Mustačevih riječi, treba se samo prisjetiti filmova koji su prikazivani na dosadašnjim izdanjima MFF-a, od intimnih, bajkovitih filmova s galjeških obala pa do filmova koji su se bavili ratom u Siriji ili socijalnom i društvenom tematikom u zemljama Trećeg svijeta. Dakle, govorimo o širokom dijapazonu tema, gdje je jedini i isključivi kriterij “dobar film”.

U svojim ranijim tekstovima spomenuo sam i to kako u sklopu festivala djeluje i MFF School, produkcijski vrlo zahtjevna radionica čiji su polaznici srednjoškolci. Polaznici prolaze sve faze filma: od pisanja scenarija, režije, glume, zvuka, montaže, postprodukcije... Kao kruna svega je kratki film koji polaznici MFF Schoola svake godine samostalno snime. Ovo je izravno ulaganje u budućnost, stvaranje svojevrsnog filmskog inkubatora, što po svojoj važnosti nadilazi sve druge segmente festivala i jamči mu dugovječnost, što je pogotovo važno za jednu sredinu poput Širokog Brijega, jer ionako reducirana filmska industrija u Bosni i Hercegovini započinje i završava sa Sarajevom. Tomislav Topić, direktor festivala, prilikom otvaranja ove filmske smotre, naveo je podatak, naglašavajući značaj ovoga projekta, kako su samo ove godine dva bivša polaznika MFF Schoola, koji im je poslužio kao odskočna daska, upisala Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Zanimljiv je podatak da su ove godine na radionici sudjelovali i neki srednjoškolci iz Zagreba. Ove godine su polaznici radionice snimili čak dva filma: kratki dokumentarni film “S vremena na vrijeme” i kratki igrani film “Ono naše”, koji su prikazani završnog dana festivala.

Ranijih godina, dok je punim intenzitetom trajao rat u Siriji, na festivalu su se mogli vidjeti brojni filmovi koji su se bavili tom temom, što je također jedna od prednosti dokumentarnog filma u odnosu na mnogo kompleksniju igranu produkciju, ta gotovo trenutačna reakcija na aktualna zbivanja u svijetu. Ono što je zanimljivo je da ove godine nije prikazan nijedan film koji se bavi pandemijom korona virusa koja je obilježila posljednjih nekoliko godina, bez obzira na to što je taj fenomen zasjenila ruska agresija na Ukrajinu. Jedini film koji sam pogledao na MFF-u, a koji se bavio pandemijom, bio je kratki film “Zatvoren” u trajanju od 27 minuta, koji je na MFF-u prikazan prošle godine, širokobriješkog redatelja Zdenka Jurilja, u cijelosti snimljen tijekom lockdowna. U filmu se mogu vidjeti sablasne scene Mostara snimljene panoramski noću, gdje pustim gradom promiču tek vozila hitne pomoći. Početkom pandemije, novonastalo stanje je često uspoređivano s epidemijom španjolske gripe iz prve polovice 20. stoljeća. Zanimljivo je da jedna takva pošast, biblijskih razmjera, koja je odnijela između pedeset i sto milijuna ljudskih života, nije ostavila gotovo nikakav trag na književnost i filmsku industriju.
Slično se, čini mi se, događa i s pandemijom korona virusa, s tim da ne treba brzati sa sličnim zaključkom, nego treba pričekati određeno vrijeme, neku, možda, zakašnjelu reakciju igranofilmske produkcije.

Pobjednički film “Kako spasiti mrtvog prijatelja” je redateljičina osobna tragična ljubavna priča bazirana na sudbini samodestruktivnog Kimija Moreva, višestruko nadarenog mladića, rock glazbenika, pisca i pjesnika, koji je uz to i vrhunski plivač. Morev je zapravo neka vrsta ruske varijante Kurta Cobaina. U nekoliko scena u filmu, iza Kimijevih leđa na zidu se vidi poster Kurta Cobaina, a u filmu se koriste i dijelovi iz Nirvanina “Lithiuma”. Kimi je, također, veliki ljubitelj Joy Divisiona. U filmu se mogu čuti dijelovi Curtisove pjesme “Love Will Tear Us Apart”. Film započinje sporim prolaskom kamere s lijeva na desno preko tipične socijalističke zgrade. Ovaj kadar neodoljivo podsjeća na uvodne kadrove iz filmova Andreja Zvjaginčeva, što ne vjerujem da je slučajno. Vjerujem kako je redateljica ovim kadrom željela odmah na početku naglasiti kako film zapravo govori o suvremenoj Rusiji, kao što je to slučaj s filmovima ovoga redatelja. Odmah zatim u kadru je mrtvački lijes u kojem je položeno tijelo Kimija Moreva i na kojem je u prvom planu ruka koja zavrće vijak na poklopcu lijesa. Ista scena se nastavlja pri samom kraju filma: Kimijev život, čijem je tragičnom kraju umnogome pridonio društveni kontekst u kojem je odrastao, stao je, tako, između nekoliko zavrtaja vijka. Kamera Marusye Syroechkovskaye je toliko sugestivna da me u nekim scenama njen postupak podsjetio na opis petrogradske pjesničke scene s početka 20-ih godina prošlog stoljeća iz jedne priče Danila Kiša (“Kratka biografija A. A. Darmalotova”): “...gde se okupila izgladnela pesnička bratija bez prihoda i jasne orijentacije. Po svedočenju Makovskog, na tim božjim ptičicama živele su još samo ludačke oči bezumnog sjaja. Usrdno su se starali da izgledaju kao da su živi, kaže on, mada se čovek nije mogao oteti utisku da se kreće među fantomima...”. Na jednome mjestu autorica nabraja petnaestak “medikamenata” koje je Kimi uzimao, među kojima su, primjerice, tramadaol, metadon, codein, diazepam, amfetamin... Pogotovo su sugestivne scene iz filma u kojima redateljica kontrapunktira brutalno policijsko nasilje na prosvjedima na kojima se traži oslobađanje političkih zatvorenika sa scenama moskovskog Crvenog trga gdje se vidi mnoštvo s brojnim razvijenim ruskim zastavama. Također, tu su i prikazi bijede i besperspektivnosti kontrapunktirani Putinovim optimističkim govorom na televiziji. Ipak, scena u kojoj autorica prikazuje vrhunac Kimijeve samodestruktivnosti je ona u kojoj Kimi skače s visokog mosta u rijeku, namjerno se bacivši u vodu na prsa, pri čemu pretrpi brojne ozljede. Jedan uistinu vrijedan film koji o suvremenoj Rusiji govori mnogo više nego stotine televizijskih emisija o Rusiji na ovdašnjim televizijama, što je pogotovo važno danas, kad je situacija u Rusiji u centru svjetske pozornosti.

Od dugometražnih filmova koji su još bili u konkurenciji vrijedi izdvojiti dva filma kojima je žiri dodijelio posebna priznanja. Radi se o filmu “Pomirenje” slovenske redateljice Marije Zidar i “Rovovima” francuskog ratnog fotografa Loupa Bureaua, kojemu je ovaj film ujedno i debitantsko ostvarenje. “Pomirenje” je priča o krvnoj osveti koja se događa u planinskom dijelu Albanije, među katoličkim stanovništvom, što je vrlo važno naglasiti, jer je u fokusu priče motiv kršćanskog praštanja, odnosno pomirenje između dvije zavađene obitelji, obitelji žrtve i obitelji ubojice. Priča se bazira na ubojstvu 18-godišnje djevojke Gjyste Paplekaj 2013. godine. Međutim, film prerasta u dubinsku studiju zatvorenog, patrijarhalnog društva, njegovih tradicionalnih etičkih principa, koji su u dubokom neskladu s vrijednostima modernog postsocijalističkog društva. Film “Rovovi” snimljen je u Donbasu i prikazuje “dnevnu rutinu” ukrajinskih boraca te nam svojim jednostavnim pristupom daje jednu potpuno drugačiju dimenziju rusko-ukrajinskog rata. “Ne možeš me automatizirati”, koji je proglašen najboljim kratkim filmom festivala i koji je pomalo eksperimentalnog karaktera, po mojemu je mišljenju najkompleksniji film koji je prikazan u konkurenciji, a koji u principu govori o ljudima koji poput robota rade određene poslove u koje je uključeno opsesivno ponavljanje određenih radnji ili pokreta, o ljudskim bićima, što je danak vremenu u kojem živimo, zarobljenima u tijelima androida: kao da gledamo neku dokumentarnu i nepretencioznu studiju kultnog “Blade Runnera”.

Ipak, film koji je po mojemu mišljenju obilježio ovogodišnje izdanje MFF-a je kratki, 13-minutni film “Babajanja - kratki horor esej” Ante Zlatka Stolice - hrvatskog književnika i scenarista, koji je već svojim književnim autofikcijskim debijem “Blizina svega”, koji je objavila Fraktura prije nekoliko godina, pobrao pohvale čitatelja i književne kritike - što je prepoznala i širokobriješka publika, nagradivši ga najboljim filmom MFF-a po glasovima publike. Film govori o gluhonijemoj Janji, stvarnoj osobi kojoj je u filmu izmijenjeno ime, koju je pripovjedač upoznao još kao dječak. Odavno nisam, ni u književnosti ni na filmu, vidio ovako dobro i široko izvedeno kontrapunktiranje: iako je film podnaslovljen kao “kratki horor esej”, radi se u stvari o filmu koji na jedan neuobičajen i originalan način propituje ljudske predrasude. Priču o Babajanji autor započinje svojim prvim susretom s njom, kad je došao kod bake i djeda na selo. Babajanja je bila u društvu dječakove bake i nakon što je ugledala dječaka, počela je neartikulirano vrištati, što je kod dječaka stvorilo određene traume, bez obzira na to što je kasnije saznao da Babajanja, tad tridesetogodišnja djevojka, tako izražava svoje oduševljenje svaki put kad vidi dijete. U dječakovoj svijesti lik Babajanje izrastao je u monstruma - pogotovo zbog običaja u tom selu, jer su roditelji djecu neprestano plašili Babajanjom - strašnijeg od “Freddyja Kruegera i čudovišta iz kukuruznih polja (aluzija na poznatu horor franšizu nastalu na osnovu romana Stephena Kinga)”. Na kraju filma Babajanja se iz “monstruma” pretvara u svoju suprotnost, u jedan tragičan, gotovo svetački lik. Stolica je zapravo s beskrajnom empatijom na jedan krajnje jednostavan način prikazao “metamorfozu Freddyja Kruegera u lik majke Terezije”, da se tako izrazim, stvorivši jedno začudno i originalno filmsko djelo.