Sedam smrtnih grijeha, kako ih definira katolička kršćanska praksa su oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost i lijenost, dok je s druge strane nalaze sedam vrlina ili kreposti, a to su poniznost, darežljivost, ljubav, blagost, samokontrola, umjerenost i gorljivost.

Lista je relativno poznata i onima koji nisu vjernici ili nisu aktivni u svojoj vjeri. No, ideja razlikovanja dobrog od zlog, grijeha od vrline, starija je od abrahamskih religija.

Stare su se civilizacije od praskozorja kulture bavile grijehom, mnogo prije Starog zavjeta.

Na klinastom su pismu o tome pisale razne kulture iz Mezopotamije. I stanovnici blizu rijeka Eufrat i Tigris htjeli su odgovore na pitanja zašto u svijetu postoji patnja, što je zlo i tko su ti bogovi koji se bave našim sudbinama.

Na klinastom se pismu, na pločicama, bavi pitanjima poput "je li postao blizak sa ženom svoga susjeda?" ili "je li provalio u nečiji dom", a često je pitanje i "je li zgriješio protiv božanstva?".

Sumerani i Akađani, koji su dominirali Mezopotamijom, bili su dosta jasni oko toga što je dobro, a što loše, stoljećima prije Biblije.

I stanovnici starog Egipta imali su osjećaj za dobro i loše, iako su vjerovali u "pregovaranje" s bogovima, tj. imali su priliku iznijeti argumente u svoju korist. Pa bi tako, kažu stari papirusi, mnogi rekli kako će pred bogovima naglasiti da nisu "griješili protiv faraona", "krali žito" itd... Čak su 42 takve tvrdnje koje duša pred bogovima, prema starim Egipćanima, mora potvrditi.

Kršćanskih sedam smrtnih grijeha je, manje više, osmislio papa Grgur I. On je listu utanačio negdje krajem šestog stoljeća kako bi "naučio narod razlikovati dobro od lošega", naime tog popisa nema u Bibliji, niti bilo kojoj drugoj svetoj knjizi. Iako je njemu to najbolje uspjelo, on nije prvi koji je pokušao organizirati grijehe i vrline.

Aristotel se bavio teorijom etičke sredine (zlatne sredine). Pokušao je popisati vrline, a svakoj bi nadopisao dvije mane. 

U četvrtom stoljeću teolog i kršćanski mistik Evagrije Pontik postavlja temelje "etike" koja se često uspoređuje sa zen budizmom. On je "vidio" osam zala - neumjerenost ili pohlepa (u jelu i piću), bludničenje, ponos, hvalisanje, gnijev, ljubomora, gramzljivost i duhovna ravnodušnost. Imena im je naveo na starogrčkom, a na latinski ih je s vremenom preveo njegov učenik sveti Ivan Kasijan, a kroz to se zapad upoznao s konceptom smrtnih grijeha.

Kasnije su grijesi podijeljeni u skupine - oni koji su vezani uz žudnju poput neumjerenosti ili pohlepe. Oni koji imaju veze s bijesom i temperamentom, te oni koji kvare um, poput ponosa ili tuge.

Grgur I. je naprosto očaj i lijenost stavio pod jedno te isto te malo "ispolirao" grijehe. Tako je spojio i hvalisanje s ponosom, jer je smatrao da je hvalisanje plod ponosa, a na popis je opet dodao zavist.