Umjesto na uobičajenom latinskom, narodni zastupnik Ivan Kukuljević Sakcinski održao je u svibnju 1843. godine u Hrvatskom saboru prvi govor na hrvatskom jeziku u kojemu je zatražio uvođenje vernakulara u sve javne institucije u Hrvatskoj. Iste te godine, nekoliko mjeseci kasnije, kći slavnog engleskog romantičnog pjesnika Lorda Byrona, Ada Lovelace objavila je, uz članak u znanstvenom časopisu, bilješke koje se smatraju prvim kompjutorskim programom u povijesti. Dok je, dakle, plemeniti Ivan u staroj sabornici na Gornjem gradu zborio o “živim jezicima magjarskom i nemačkom, i martvom jeziku rimskom, koji nas darži za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke”, kontesa Ada je u prostorno ne tako dalekom, ali vremenski beskonačno udaljenom Londonu, prepravljala posljednje interpunkcijske znakove u članku koji će uskoro objaviti u časopisu Scientific Memoirs, u kojemu je svijetu predstavila prvi algoritam specifično osmišljen za korištenje u analitičkom stroju Charlesa Babbagea.

Osim što ove dvije kronološki paralelne priče možda objašnjavaju zašto Hrvatska vječito ostaje na rubu razvijenog zapadnog svijeta, one isto tako pokazuju da povijest informatičke tehnologije seže dalje u prošlost nego što se to obično misli i da su doprinosi našem današnjem digitalnom svijetu došli iz sasvim neočekivanih pravaca. Svatko je barem čuo za Galileja, Newtona i Einsteina, ali malo tko zna tko je izumitelj kompjutora i interneta. Dakako, takva osoba ni ne postoji: digitalno doba u kojemu živimo rezultat je manjih i većih doprinosa stotina inovativnih pojedinaca, a brojne su prijelomne ideje u razvoju informatičke tehnologije nastale zajedničkim radom skupina znanstvenika. Upravo tom poviješću nastanka današnjeg digitalnog svijeta bavi se Walter Isaacson u svojoj knjizi “Inovatori: kako je skupina hakera, genijalaca i osobenjaka pokrenula digitalnu revoluciju”, koju je nedavno u prijevodu Damira Biličića objavila zagrebačka Školska knjiga.

Kad je prije nekoliko stotina tisuća godina nekom nepoznatom geniju palo na pamet da brzim trljanjem suhih grančica može zapaliti vatru ili da kameni šiljak povećava učinkovitost drvene strelice, za napredak su bili dovoljni inovativna misao i par spretnih ruku. U današnjem beskrajno kompliciranom svijetu svaki presudan tehnološki iskorak zahtijeva barem neku institucionalnu podršku, izdašno korporativno ili državno financiranje, kao i široku suradnju mnogobrojnih znanstvenika s raznih područja. Znanstvenik individualac, ma kako genijalan bio, u sadašnjem svijetu gotovo da nema šanse samostalno pokrenuti novu tehnološku revoluciju. Isaacson, 69-godišnji američki povjesničar, novinar, autor bestselera i javni intelektualac, bivši čelnik CNN-a i bivši glavni urednik Timea, prihvatio se pisanja “Inovatora” nakon što je shvatio da postoje tisuće knjiga o genijalnim pojedincima u kojima se mitologizira njihov doprinos ljudskom rodu, no da postoji samo nekolicina knjiga koje slave kreativnu suradnju. Dakako, Isaacson dobro zna o čemu govori: i sam je napisao vrlo uspješne biografije Leonarda da Vincija, Alberta Einsteina i Stevea Jobsa. Ipak, zaključio je da su - uz rijetke iznimke - prijelomne inovacije češće posljedica suradnje brojnih umova, nego rada usamljenoga genija. To je vrijedilo za poljoprivrednu i industrijsku revoluciju, a još više vrijedi za informatičku revoluciju. Isaacsonova knjiga, izvorno objavljena 2014. godine, dobro naglašava upravo tu činjenicu: “Inovatori” na gotovo 500 stranica predstavljaju doprinose digitalnoj revoluciji stotina genijalnih pojedinaca, od već spomenutih Ade Byron Lovelace i Charlesa Babbagea u prvoj polovici 19. stoljeća do Larryja Pagea i Sergeja Brina, čiji internetski pretraživač Google najbolje dočarava globalnu umreženost čovječanstva na početku trećeg desetljeća 21. stoljeća.

Isaacson kronološkim slijedom donosi epsku priču o tome kako je od ideje o stroju za računanje, kroz suradnju i natjecanje brojnih “hakera, genijalaca i osobenjaka”, nastao današnji digitalni svijet. Njegov je autorski pristup usmjeren najširoj javnosti: on donosi vrlo informativne biografije kompjutorskih inovatora, njihove motivacije i privatne okolnosti, ne preskačući i često zabavne anegdote. Iscrpno prikazuje društveni i tehnološki kontekst u kojemu se tijekom više desetljeća digitalna revolucija odvijala, a istodobno ne zamara čitatelja ulaženjem u možda ne toliko zanimljiva stručna pitanja. Isaacson istražuje šire okruženje koje je omogućilo inovacije: to je u ovom slučaju značilo vladino financiranje te suradnju akademskog svijeta, velikih korporacija i vojno-industrijskog kompleksa. Takav istraživački ekosustav, piše Isaacson, uključio je i “heterogeni savez hipija iz komuna, raznovrsnih hobista i samoukih hakera, od kojih je većina sa sumnjom gledala na centraliziranu vlast”. U takvim okolnostima često nije bilo jasno tko je zaslužan za neku inovaciju. Kad je usred Drugog svjetskog rata u suradnji Sveučilišta Harvard i IBM-a izrađen prvi veliki elektromehanički kompjuter Mark I, njegova programerka Grace Hopper napisala je priručnik za računalno programiranje u kojemu je gotovo sve zasluge za taj revolucionarni digitalni stroj pripisala harvardskom profesoru Howardu Aikenu, čovjeku koji ga je i osmislio. Čelnici IBM-a su, međutim, naručili vlastiti prikaz povijesnog razvoja Marka I, u kojemu su gotovo sve zasluge pripisane anonimnim inženjerima iz te tvrtke koji su prilikom konstruiranja stroja osmislili bezbroj malih inovacija bez kojih bi prvi kompjutor bio tek zgodna ideja na papiru. Prema IBM-u, pravo mjesto tehnoloških inovacija je korporacija, a ne “samotni genijalni izumitelj koji radi u podrumu”: Mark I nije rezultat jedne velebne ideje, nego dugačkog popisa malih inovacija.

Isaacson detaljno piše i o vremenski bližim i javnosti puno poznatijim slučajevima nastanka Applea, Wikipedije i Windowsa, o epskim nadmetanjima i sukobima Billa Gatesa i Stevea Jobsa, trenutku inspiracije Tima Bernersa-Leeja, kojemu je ideja hiperteksta omogućila da posloži sve djeliće mozaika budućeg World Wide Weba, o Paulu Allenu, Steveu Wozniacku, Steveu Ballmeru i drugim softverskim milijarderima iz Silicijske doline, ali i o više ili manje altruističkim zanesenjacima, poput Jimmyja Walesa i Linusa Torvaldsa, koji su predano radili na tome da svijet dobije besplatan internet u službi čitavog čovječanstva. Ne izbjegavajući ni filozofske teme, Isaacson se u “Inovatorima” osvrće i na jedno od ključnih pitanja budućnosti ljudske vrste: može li stroj istinski razmišljati? Začetnica programiranja Ada Byron Lovelace o tome nije imala nikakvih dilema - smatrala je da će strojevi za računanje jednoga dana postati uređaji opće namjene koji će “udruživati opće simbole u nizovima neograničene raznolikosti”, ali nikad neće moći stvarno misliti. Stoljeće nakon njezine smrti, legendarni Alan Turing - kompjutorski pionir čiji je mehanički univerzalni stroj uspješno dekodirao njemačku Enigmu i time presudno pridonio pobjedi saveznika u Drugom svjetskom ratu - odbacio je njezinu argumentaciju ponudivši jednostavan “Turingov test” prema kojemu ćemo računala moći smatrati doista inteligentnima u trenutku kad više nećemo moći utvrditi dopisujemo li se s čovjekom ili sa strojem. Turing je predvidio da će se inteligentni strojevi pojaviti u bliskoj budućnosti, no od tog proročanstva prošlo je već više od sedam desetljeća. I čini se da to pitanje još ostaje otvoreno.