Ivica Todorić je otok Smokvicu kod Rogoznice dobio tako što je 2006. godine kupio tvrtku Grafoplast, koja je bila u vlasništvu Ante Lušića. Tvrtka kao takva nije bila toliko napeta Todoriću, već otok Smokvica kod Rogoznice, koju je Grafoplast, odnosno Lušić, dobio na korištenje od MORH-a. Todorić je naime godinama želio Smokvicu, ali je nikako nije mogao dobiti, pa je kupio tvrtku kako bi dobio otok.

Sve do ove srijede vlasnik Smokvice bio je Grafoplast, u vlasništvu Ivice Todorića, no Grafoplast je od jučer ponovno u vlasništvu Ante Lušića, svog starog vlasnika, pa tako i otok Smokvica. Mnogi to sada tumače kao Todorićev potez, koji prebacivanjem imovine na druge osobe želi spriječiti da mu ona bude oduzeta.

No, kako se zapravo odvijala priča sa spornim otokom na kojem su Todorići godinama ljetovali daleko od očiju javnosti i gdje su pristup imali samo oni i njihovi gosti?

1995. godine tvrtka Grafoplast dobila je otočić na korištenje od MORH-a na trideset godina. Supotpisnici bili su predstavnici Ministarstva obrane, općine Primošten te Grafoplasta. Potpisana je koncesija na 30 godina i to potpuno besplatno. Grafoplast je imao samo obavezu ulaganja u infrastrukturu, s tim da bi sve izgrađeno na otoku prešlo u vlasništvo MORH-a nakon isteka koncesije.

Smokvica je nekad bila vojni objekt, a navodno je tamo bilo smješteno teško naoružanje, ali i prijemna stanica hidroakustičnih plutača koje su trebale osluškivati približava li se neka neprijateljska podmornica.

“U nekoliko godina trebalo je zapušteni otok pretvoriti u elitni centar. Na početku je najvažnije bilo riješiti infrastrukturu otoka, uvesti struju i vodu. Nakon toga sam prokrčio dvanaest hektara guste borove šume, oko cijelog otoka napravio šetnicu, osvijetlio staze. Postojeće vojne zgrade trebalo je posve rekonstruirati i od njih napraviti elitne apartmane. Danas gotovo nestvarno djeluje da je objekt s četiri velika apartmana nekad bio vojnička menza”, objasnio je svojevremeno Ante Lušić.

Ljetnikovac, prvi objekt sagrađen na otoku daleke 1932., dugo je služio za smještaj časnika i bio oličen zelenom bojom.

“Tek kad smo počeli restaurirati ljetnikovac, shvatili smo da se ispod naslaga masne zelene boje krije ručno klesani bijeli brački kamen. Samo za restauraciju fasade ljetnikovca na otok smo morali dopremiti četiri i pol tone kremenog pijeska. Danas je ljetnikovac vila koja služi kao predsjednički apartman. Ima samo četiri ležaja, a opremljena je jacuzzijem, saunom i trim kabinetom”, ispričao je Lušić u razgovoru za Nacional 2004. godine.

Problemi su počeli još 1999. godine kada je MORH tražio raskid ugovora o zakupu, a u slučaj se uključilo i Državno odvjetništvo. Lušiću je pao teret s ramena kad mu je na vrata pokucao Ivica Todorić i ponudio kupovinu čitavog Grafoplasta, a time i otoka. 

Todorić je Lušića zadržao na čelu tvrtke i zadužio za upravljanje Smokvicom i otada otok godinama koriste kao svoju ljetnu oazu za koju nije plaćana koncesija, koja bi svih ovih godina, prema riječima ministra Gorana Marića, ukupno koštala oko 200 milijuna kuna.

"To je jedan od zapuštenih predmeta. Ugovor o zakupu je bio bez suglasnosti Republike, pa je sud poništio ugovore. Još 2007. je bilo pripremljeno da se pokuša naplatiti, ali nikada Vlada nije donijela takvu odluku. Mi možemo pokušati naplatiti samo što nije u zastari. Državno odvjetništvo je donijelo rješenje kojim poziva na naplatu potraživanja što je oko 30 milijuna kuna. To je samo pet godina, a onda je lako izračunati koliko nije naplaćeno. Ja neću odustajati tako lako. Ako ne plate po nagodbi, pokrenut ćemo prisilno iseljenje i naplatu. Ako dođe do nagodbe, ponovno možemo oglasiti otok na natječaj. Dosad nije bilo natječaja, proći će najbolji ponuđač. Ako prihvate nagodbu, ne znači da neće Grafoplast dobiti zakup", rekao je ministar Marić.

Dugovanje je na kraju otišlo u zastaru zbog stare hrvatske boljke. Birokracija je bila tako spora da ni godinama nisu uspjeli riješiti stanje s prvim privatnim otokom u Hrvatskoj.