Kultna knjiga “Kriminal koji je izmjenio Srbiju” novinara Vojislava Tufegdžića, po kojoj je kasnije i snimljen film “Vidimo se u čitulji” zaokružila je epohu cvjetanja kriminala u Srbiji, vremenu kada su kriminalci i šverceri bili “srpska elita” i koji su nerijetko imali posla i sa hrvatskom mafijom.

Prije 1993., kada je Janko Baljak počeo snimanje filma, od žestokih beogradskih dečkiju tog doba koji su htjeli sve, sad i odmah, već su bili ubijeni Romeo Savić, Dejan Marjanović Šaban, Slaviša Pavić Pirke i Aleksandar Knežević Knele.

Romeo Savić

Jedan od takozvanih kraljeva beogradskog podzemlja tvrdio je da nije kriminalac jer prodaje samo drogu otetu od dilera koji su radili za policiju. Romeo Savić bio je jedan od onih dečkiju koju su devedesetih godina slovili kao ‘kraljevi podzemlja’. Ali za razliku od većine svojih ‘kolega’ po oružju, on nije pristajao da ga zovu kriminalcem. Na pitanje Vojislava Tufegdžića i Aleksandra Kneževića, autora filma “Vidimo se u čitulji” i knjige “Kriminal koji je promijenio Srbiju“, kako bi onda objasnio to što radi i što zapravo je, odgovorio je:

“Nisam kriminalac, već čovjek koji mora raditi neke stvari. Ne privlači me velika lova i zato sam normalan. Ali novca imam, a ako bog da, imaću ga i više.”

Okolnosti smrti Romea Savića nikada do kraja nisu razjašnjene: u tri sata ujutro 8. studenog 1994. godine dobio je na pager poruku da se javi dvjema djevojkama. U četiri sata je izašao, u šest je nađen mrtav pred vratima svog stana: jedna od potpisanih djevojaka tvrdila je da nikakvu poruku nije slala… Imao je 24 godine.

Službena verzija bila je da je smrt nastupila nakon što je popio tablete kojima je htio umanjiti djelovanje kokaina. Podzemlje je vjerovalo da su mu se osvetili policajci dileri.

Mihajlo Divac

Boksač s Novog Beograda bio je jedan od nezaustavljivih kriminalaca, koji je napadao i kad je u njega bio uperen pištolj. Usmrtio ga je hitac u leđa 12. veljače 1995.

Svi koji su znali Mihajla Divca, rođenog 1967. godine, kao jednu od njegovih glavnih osobina isticali su – srčanost. Kada mu je zatvorski čuvar obećao batine, Divac je istog trenutka skočio na njega i udario ga. Nije ga puštao ni dok su ga ostali čuvari lupali pendrecima. 

“Reagirao sam kad je on mene pogledao – jebiga – onako provokativno”, opisao je svoje ranjavanje Mihajlo Divac u “Vidimo se u čitulji”. “I onda sam ustao i krenuo prema njemu. I on je ustao. Ja sam napravio dva-tri koraka, a on je pucao u mene sa četiri-pet metra. Prvi metak me je pogodio u stomak – ja sam i dalje išao; drugi metak mi je prošao kroz ruku i stomak – i dalje sam išao prema njemu. Tada sam mu rekao: ‘Mali, nabiću ti tu utoku u dupe – razumeš.’ Šta sam trebao? Ovaj me upucao, i šta sam ja trebao?”

Kasnije je još kazao: “To je njegov poraz, ne moj. Nikad ne bih pucao u nenaoružanog čovjeka. Ja jako držim do kodeksa. Sramota je to što je uradio, ali ga razumijem, jako se uplašio.” Mladić koji je pucao u Divca imao je 19 godina i zvao se Luka Bojović.

Dejan Marjanović Šaban

Dejan Marjanovic Šaban ubijen je 18. listopada 1994. godine. Njega je hicima iz revolvera ubio Aleksandar Paunović poznatiji kao “Mali Paun”. Paunović, tada petnaestogodišnjak, pucao je u Marjanovića ispred ulaza u zgradu u kojoj je živio u Bulevaru revolucije. Sedam dana nakon ubojstva Paunović se predao policiji.

Govorilo se po beogradskom podzemlju da je Mali Paun ubio Šabana samo da bi se pokazao većima od sebe. Šaban i Mali Paun su bili kumovi. Marjanovićevi prijatelji tvrdili su da je ubojstvo bilo naručeno, ali je Paunović na suđenju ispričao da ga je Marjanović maltretirao i prisiljavao da za njega obavlja neke poslove.

Slaviša Pavić Pirke

U trenutku kada se 16.08.1993. godine počelo pucati u vrtu FK “Bežanija”, Slaviša Pavić Pirke je sjedio pola metra od Dragana Nikolića Gagija, sa desne strane, dok se sa lijeve strane nalazila konobarica. Ona i Pirke su odmah pogođeni. Pucnjava u kojoj je ubijen Pirke, mogao je biti jedan od najkrvavijih obračuna u beogradskom podzemlju.

Samo pukim slučajem nije bilo više mrtvih, iako je svatko od deset ranjenih mogao poginuti. Napadači nisu otkriveni, a pucali su iz “kalašnjikova”,”škorpiona” i pištolja.

O Pirkeovoj pogibiji pričao je i Kristijan Golubović, koji je zaključio da je “Jedan Pirke mogao biti ubijen samo ako se deset ljudi rani”, i time donekle objasnio da su napadači smišljeno napravili sačekušu u kafiću, i ranili nedužne ljude.

Bane Grebenarević

Dečko s užarenog beogradskog asfalta volio je pucati na protivnike, pa je i stradao u sačekuši na Bežanijskoj kosi 27. ožujka 1996. godine.

Imao je dvadeset godina kad je Tufegdžiću i Kneževiću rekao: “Čitam da je jedan beogradski kriminalac izjavio da nema nikoga u gradu tko ga može pobjediti u tuči “na ruke”. Mora biti da on živi u Conanovom vremenu. Ja se nikad nisam potukao. Dok on bilda, ja vježbam u streljani.”

Nastavak na sljedećoj stranici...

Jugoslavenska nogometna reprezentacija igrala je 27. ožujka 1996. s Rumunjskom kad je Grebenarević izišao iz zgrade u kojoj su mu živjeli roditelji, u Ulici Stojana Aralice na beogradskoj Bežanijskoj kosi, i zajedno sa Šubarom sjeo u svoj crni Corrado.

Čim je auto krenuo niz ulicu, odjeknuli su rafali. Napadači su pripucali iz dva smjera, najvjerojatnije iz kalašnjikova. Ispaljeno je više od 40 metaka, tako da žrtvama nisu pomogle pancirke koje su imali na sebi. Ostao je poznat kao najmlađi lik iz filma i po svojoj izjavi:

“Obični smrtnici. To, pa to su normalni ljudi, koji, ovaj, žive jedan, kako da kažem, normalan život, razumeš. A mi ih nazivamo obični smrtnici, zato što, što, kažem da to što mi doživimo u jednom danu, oni ne dožive za ceo svoj život. Znači nema šanse oni nikad da dožive ni toliko uzbuđenja ni razočarenja, ni lepote, ni ružnih stvari u celom svom životu, koliko mi doživimo u jednom danu.”

Goran Vuković Majmun

Vođa “voždovačkog klana“ je 1986. u Frankfurtu ubio Ljubomira Magaša. Likvidiran je 12. prosinca 1994. godine.

Goran Vuković, rođen 1959., u povijest srpskog podzemlja upisao se 10. studenog 1986. kada je u Frankfurtu ubio Ljubomira Magaša, zvanog Ljuba Zemunac, jednog od balkanskih kraljeva kriminala. Narednih pet godina Vuković je proveo u zatvoru, a 1991. vratio se u Beograd. U naredne tri godine preživio je nekoliko atentata koji su vjerojatno bili osveta.

Izvršitelji petog atentata na Gorana Vukovića – iza leđa zvali su ga “majmun” zbog vještine kojom je u mladosti preskakao balkone i upadao u stanove – bili su poznati: bila su to dva policajca koji te večeri nisu bili na dužnosti. Ovaj slučaj nikada nije razjašnjen i ostalo je nepoznato jesu li angažirani Zemunčevi prijatelji, neki drugi kriminalci ili Državna sigurnost.

Vuković je po povratku u Beograd, prema autorima filma “Vidimo se u čitulji”, mjesečno zarađivao od 50.000 do 100.000 maraka od poslova u Europi i isto toliko i u Srbiji.

Bojan Petrović

Reketar, pljačkaš i narkobos izrešetan je na uglu Brankove i Carice Milice u Beogradu 28. veljače 1998. godine.

“Kad su Jugoslaviji uveli sankcije i zatvorili granice, nove generacije više nisu imale priliku vidjeti svijet izvan Srbije. Suženih vidika i provincijalne svijesti, potpuno su uništile ono viteško što je postojalo u podzemlju”, ovako je otprilike tvorcima filma “Vidimo se u čitulji” govorio Bojan Petrović, rođen 1962. godine, jedan od ondašnjih “crnih bisera”.

Malo nakon ponoći 28. veljače 1998. Jaguar s kotorskim tablicama zaustavio se na semaforu na uglu Ulice carice Milice i Brankove. S kraja kolone automobila koji su čekali zeleno, uz škripu guma, izletio je Fiat bez registarskih oznaka i stao pored Jaguara.

Dva nepoznata mladića izrešetala su vozača i suvozača u njemu, a onda dali gas i sjurili se prema Novom Beogradu. Tako su ubijeni Bojan Petrović i njegov prijatelj Zoran Bogdanović Kepa. Ovako je pričao o nekima od svojih ‘poslova’:

“Osobno sam pregovarao s vlasnicima grčkog restorana “Bahus”, ali oni nisu poslušali moj prijedlog. Ušli smo u restoran u subotu navečer, kad je bio prepun. Počeli smo sve polijevati benzinom i odmah su se predomislili i plaćali su nam 25 posto”, pričao je Bojan Petrović.

Aleksandar Knežević Knele

Jedan od najpoznatijih kriminalaca devedesetih pronađen je mrtav u Hyattu 28. listopada 1992. godine. Kad je 28. listopada 1992. godine ubijen Aleksandar Knežević Knele, njegovi prijatelji su objavili 162 osmrtnice! Njegovo tijelo nađeno je u apartmanu tada najluksuznijeg hotela u Beogradu Hyatt.

Aleksandar Knežević je u trenutku smrti imao u džepu 5.000 maraka gotovine i na sebi zlata u vrijednosti od 80.000 maraka. Tufegdžiću i Kneževiću njegov otac rekao je: “Niti mi je sin bio kriminalac, niti se bavio reketom. Kamo sreće da se bavio! Nije bio siledžija.” Zapisali su i riječi jednog inspektora MUP-a:

“Kneževićev otac napada policiju da ga je ubila, tvrdi da mu se sin nije bavio kriminalom. Nikada, međutim, nije objasnio otkud njegovom sinu Porsche vrijedan 80.000 maraka, novac kako bi stalno boravio po hotelima… Možda je radio preko omladinske zadruge?”

28. listopad 1992. godine, kad je sobarica u apartmanu 331 hotela Hyatt pronašla nepomično tijelo. Obdukcijski nalaz pokazao je da je usmrćen s tri hica u glavu, a da je prije toga bio prisiljen leći na pod. Istraga je utvrdila da je sam pustio svoje ubojice u sobu.

Bojan Banović

Bio je “žestok dečko” i član voždovačke ekipe, ubijen je 27. studenog 1994, godine, kada je imao 19 godina i to u obračunu s pripadnicima klana sa Zvezdare. Ubojstvo Banovića je bio okidač za seriju sukoba između klanova. Epilog rafala na beogradskom splavu te noći bilo je dvadedeset ispaljenih metaka, jedan mrtav i troje teže ozlijeđenih. Kobne hice ispalio je Goran Mrdeljić koji je u sukobu bio teže ozlijeđen.

Njegov otac je poslije njegove smrti tvrdio da njegov sin nije bio kriminalac, da su ga kukavice prvo tukle, a potom i pucali u njega s leđa.

U filmu “Vidimo se u čitulji”, Bojan se pojavljuje u društvu momaka s Voždovca u ekipi Gorana Vukovića. Pokopan je 1. prosinca 1994. godine i na njegovom sprovodu većina tih žestokih dečkiju su pustili suzu. Na grobu je bio i Goran Vuković koji je ubijen samo nekoliko dana kasnije, 12. prosinca.