Samoubilački fanatični piloti, oduševljeni što im je ukazana čast da svjesno odu u smrt u slavu imperijalističkog Japana. Tako se već desetljećima opisuje kamikaze iz bitaka na Pacifiku pred kraj Drugog svjetskog rata. Stvarni kamikaze, međutim, nisu bili tako jednoobrazno radosni što odlaze u smrt. "Oni to nisu doista željeli", otkrio je za Ozy Clark McCauley, profesor psihologije s Koledža Bryn Mawr, čovjeku kojem je za vjerovati jer je jedan od glavnih istražitelja "Nacionalnog konzorcija za studiju o terorizmu i odgovorima na terorizam". U dobu u kojem je samoubilački terorizam katastrofalno aktualan, McCauley je proučavao taj fenomen kroz stoljeća.

Otkrio je da su golobradi mladići u japanskoj vojsci odlazili u smrt kao kamikaze zato što im je tako bilo naređeno, te zato što bi svojim obiteljima nanijeli užasnu sramotu da su to odbili. Službena propaganda Japana tog doba svejedno ih je nazivala mističnim imenima poput "jutarnje sunce" ili "cvjetovi planinske trešnje". Japan je za kamikazama posegnuo tek krajem rata, 1944., kada je viceadmiral Takijirō Ōnishi, zapovjednik mornaričkih zračnih snaga na Filipinima u listopadu te godine bio prisiljen gorko zaključiti da nije u stanju zaustaviti napredovanje vojske SAD-a i saveznika. "Moramo poslati naše 'zeroe' (tip japanskog lovca, op. a.) pune eksploziva u samoubilačke misije na neprijateljske mete", predložio je on tada, što je vojni vrh prihvatio.

Do kraja rata 3860 japanskih mladića pokušalo je zabiti se ili se i zabilo u brojne američke ratne brodove, pobivši pritom 5000 američkih mornara. Zapravo je uspješnost kamikaza bila relativno niska. Brodove je uspjelo pogoditi samo 19 posto njih, jer je američka vojska uspješno reagirala hitnim mijenjanjem taktike i poboljšanjem protuzračne obrane. Unatoč tome njihova se uloga mistificirala; s jedne strane zbog iskustva užasa američkih vojnika suočenih sa samoubilačkim letjelicama, s druge zbog podgrijavanja mita o povijesti, tradiciji, veličini carstva... Kamikaze, odnosno "božanski vjetar", nastao je kao izraz u tom ratu na osnovi legende iz 13. stoljeća po kojoj su Mongoli u jednom trenutku poslali veliku flotu na Japan koji je tada bio razjedinjen građanskim ratom.

Flotu je potopio tajfun i tako spasio Japan, da bi se sedam godina poslije dogodilo u dlaku isto. Duh samožrtvovanja dugo se povezivao i sa samurajskim životnim kodeksom bushido. Nesporno je da su japanski propagandisti 1943. u traganju za načinima održavanja fanatizma imperijalnih vojnika, posegnuli i za filozofskim učenjima. Hajime Tanabe te je godine izdao svoje djelo "Smrt i život" u kojem je pozvao studente da se žrtvuju za domovinu kako bi slijedili božju volju. Tanabe je pripadao utjecajnoj filozofskoj školi iz Kyota, ali je isto tako studirao s velikim njemačkim filozofom Martinom Heideggerom, netom prije nego što je ovaj izdao svoje kapitalno djelo "Bitak i vrijeme".

Heidegger je objašnjavao da je smrt egzistencijalni kraj života, ali i da ona definira sam život koji joj je prethodio. Tanabe je iz toga izveo poziv Japancima da bezuvjetno brane režim u svojoj zemlji i njegovu prirodu. Tanabe je u tome bio jako uspješan. Mnogi studenti se doista i jesu prijavili u kamikaze, ali ne tek tako. Njihovi dnevnici svjedoče da je tome prethodio snažan društveni pritisak nakon Tanabeovog poziva usmjerenog upravo na studente.

Povjesničar Wolfgang Schwentker baš zato i jest napisao da su se "svi piloti uspinjali u letjelice s ogromnim entuzijazmom", ali i to da su "u smrt odlazili s tugom i očajem". Najviše kamikaza, njih oko 2000, izginulo je od travnja do lipnja u borbama za Okinawu. Ozbiljno zabrinut da bi kopnena invazija na glavne japanske otoke povukla još mnoštvo tisuća drugih samoubilačkih akcija, američki predsjednik Harry Truman odlučio se radije za oružje neselektivnog masovnog uništenja, za atomsku bombu.