Nakon mršavih 0:0 protiv Azerbajdžana i poraza protiv Norveške, smijenjen je izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Niko Kovač. Kovač je na tom mjestu zamijenio Igora Štimca.

Zajedničko obojici neuspješnih izbornika dvije su stvari: manjak trenerskog iskustva, obojica su naime na izborničko mjesto došla praktički s ledine, te njihova blistava nogometna karijera koja je prethodila izboru na ovo mjesto. Iako su bivši nogometaši kao treneri ili izbornici reprezentacija gotovo pravilo, u Štimčevu i Kovačevu slučaju izostala je nekakva “prirodna evolucija”.

Oni su se s početne “evolucijske” stube odjednom našli na vrhu. Bivši sjajni nogometaši, a potom i treneri, primjerice Pep Guardiola, Lothar Matheus, Carlo Ancheloti, prošli su nešto drukčiji put. Strpljivo su gradili trenersku karijeru, na isti način kao nogometnu nekad. Ništa nisu dobili s “popustom na minuli rad”.

Ovakvi presedani nisu samo hrvatski specifikum, treba se prisjetiti velikoga Diega Maradone i njegove neslavne epizode na klupi argentinske nogometne reprezentacije. 

Preskupe argentinske zvijezde bezglavo su lutale nogometnim terenom, a igra reprezentacije nalikovala na igru zagrebačkog Dinama u Ligi prvaka. Maradona je, bez obzira na svoju nekompetenciju, nastavio s rasprodajom nogometne karizme, čini mi se u Saudijskoj Arabiji, ali bez uspjeha. Postoji ona izreka o “čizmi koja glavu čuva”. Za kopačku nešto slično definitivno ne vrijedi.

Kada bismo “Kovač-Štimac model” promatrali u širem kontekstu, začas bismo došli na polje društveno-političke stvarnosti. Ovaj fenomen ima svoje izvorište u minoroziranju i devastaciji nečega što se u socijalističkom razdoblju nazivalo “javno dobro”.

Sve je u tranziciji moralo postati nečije vlasništvo, uključujući izvore vode, željezničku infrastrukturu, poljoprivredno zemljište, klubove, i to po najproblematičnijoj mantri neoliberalizma kako je država “loš vlasnik”. 

Međutim, je li država “loš vlasnik” sama po sebi ili se netko “potrudio” da to postane, aksiom je koji se ne preispituje. O ovome su ispisane tone tekstova, obično po rubrikama “crne kronike”. Ista logika primjenjuje se na reprezentativne selekcije.

Nogomet u tome naizgled prednjači. Međutim, situacija je slična i u drugim sportovima, samo je nogomet bacio debelo u zasjenak sve drugo. Ključno je bilo osnivanje ekskluzivnog superbogataškog kluba koji se zove Liga prvaka. 

Nogometna reprezentacija, po tom neoliberalnom principu primijenjenom na ove prostore, mora biti nečije vlasništvo, a ništa logičnije od toga da pripada onima “koji su joj dali sve”. 

Nitko u sličnoj priči ne spominje činjenicu je li taj proces uzajaman, odnosno je li sudjelovanje u reprezentaciji pružilo zauzvrat nešto i igračima.

Je li itko od tih “vlasnika” svojedobno odbio premije za igranje u nacionalnoj selekciji? Nisam primijetio, a da se to dogodilo, to bi bila priča od koje bi bio stvoren “kvalitetan” domoljubni mit. Ista je stvar i s državom.

Sjetite se samo tirada Đure Glogoškog o “pravima” onih koji su “za Hrvatsku dali dijelove tijela”, Orwellovim “jednakijima”. Ove dvije stvari su u principu iste. Utješno je da u Kovačevu slučaju ne vrijedi ona Thompsonova: “Ivanova livada, Ivanova trava”.

Na izborničkoj razini postoji određeni princip odgovornosti koji se na putu prema vrhu gubi. Zapravo izbornik je sveden na žrtveno janje klike koja je od nogometa stvorila unosan uvozno- izvozni posao, apsolutno u skladu s neoliberalnom filozofijom po kojoj je profit tu i sada jedino mjerilo stvari. 

Vratimo se sada na Kovačeve početke i PRovsko “građenje izbornikova lika i djela” u vrijeme kada je postao izbornik reprezentacije. Da ne bi bilo zabune, Niko Kovač bio je sjajan nogometaš, jedan od onih dragocjenih igrača koji su unosili red i rad u ekipu, uz neizostavni talent. 

Vjerujem, da se u Kovačevo vrijeme mjerio učinak svakog igrača, prema pretrčanim kilometrima po utakmici, da bi sada već bivši hrvatski nogometni izbornik uvijek bio pri vrhu takve liste. 

Postavlja se pitanje bi li Niko Kovač, uz neizostavnu naknadnu pamet, pristao iz ove, današnje kože na bubnju uskočiti u PR-ovski Mamićev lažnjak. Ponavljam, ovo nije hrvatski specijalitet o čemu govori i primjer Diega Maradone. 

Međutim, u zemljama bivše Jugoslavije gotovo je pravilo. Iznimke su reprezentacija Slovenije iz čije reprezentacije tamošnji izbornici uvijek izvlače maksimum, bez izrazitih uspona i padova, kao što je to slučaj u ostalim reprezentacijama, te reprezentacija Makedonije koja nije imala nekih većih uspjeha, jer “vlasnici” uskaču isključivo u “pobjednički vlak”.

Krenimo od Srbije. Svojedobno je za selektora tamošnje reprezentacije odabran Siniša Mihajlović, bivši igrač beogradske Crvene zvezde s kojom je osvojio Ligu prvaka, odnosno postao klupski prvak Europe, jer je Liga tek poslije pretvorena u današnji format, i rimskog Lazia. 

Mihajlovićeva inicijalna namjera bila je stvoriti “kult srpske reprezentacije” prema uzoru na Hrvatsku. Prva mjera koju je poduzeo u tom smislu bila je obveza nogometaša da prilikom intoniranja himne Srbije uoči utakmice pjevaju istu.

O ovo se “ogriješio” Adem Ljajić, nogometaš rođen u Sandžaku, u Novom Pazaru, te je isključen iz reprezentacije, iako je bio jedna od najvećih zvijezda Mihajlovićeve Srbije.

Mihalovićeva nogometna “logika” doživjela je totalni fijasko. Idemo dalje, prema Crnoj Gori. 2010. godine izbornik Crne Gore postao je Zlatko Kranjčar koji je vodio reprezentaciju u ciklus za plasman na nogometno prvenstvo Europe. 

Kranjčar je krenuo izvrsno, a zauvijek će se pamtiti remi Crne Gore protiv Engleske na Wembleyu. To su bili zvjezdani trenuci nogometne reprezentacije Crne Gore. 

Međutim, nakon prvih lošijih rezultata (remi protiv Bugarske i poraz od Walesa), Kranjčar je smijenjen, a na njegovo mjesto je postavljen Branko Brnović, bivši igrač beogradskog Partizana i španjolskog Espanola koji nije uspio u onome što je sjajno započeo Kranjčar. 

Naime, Crna Gora je u dodatnim kvalifikacijama za odlazak na Europsko prvenstvo izgubila od Češke ukupnim rezultatom 3:0, iako je u kvalifikacijskom razdoblju ukupni rezultat s pobjednikom njihove skupine, Engleskom, bio 2:2, 0:0 na Webmbleyu i 2:2 u Podgorici.

Nakon Kranjčarove ere, Crna Gora zapala je u sivilo i nikada se nije ni približila sudjelovanju na nekoj od većih nogometnih smotri. Zatim Bosna i Hercegovina koju su dosada trenirala tri velika nogometna imena koja su ponikla na ovim prostorima: Blaž Slišković, Safet Sušić i aktualni izbornik Meša Baždarević.

Međutim, Blaž Slišković bio je izvrstan stručnjak, i ne pripada u ovu priču: naime, upravo je on u poratnom periodu stvorio kostur reprezentacije kakvu poznajemo danas. A Slišković je, također, posljednji trener koji je s Hajdukom ugrabio Dinamu titulu prvaka Hrvatske. 

Safet Sušić, koji je naslijedio Ćiru Blaževića na mjestu izbornika, nakon prvih početnih rezultata i plasmana na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, koje možemo pripisati čak i početničkoj sreći i nekakvoj inerciji iz Blaževićeva perioda, pretvorio je reprezentaciju u prodajno-izložbeni salon otvorenog tipa. 

Ostaje vidjeti u koje od ove dvije priče će se uklopiti Meša Baždarević, vođa i kapetan zvjezdane Željine generacije koja je 1985. dogurala do polufinala Kupa Uefe, a do željenog finala s madridskim Realom dijelile su ih 3 minute. 

Mađarski Videoton je, naime, u dramatičnoj uzvratnoj utakmici na Grbavici postigao ključni gol u 87. minuti. Baždarević je tada odigrao možda svoju najbolju utakmicu. 

Bio sam, da se pohvalim, na toj mitskoj utakmici koja je postala sinonim za sva ovdašnja “prosipanja mlijeka nakon obilnih muža”, na što se u suštini svodi svaki sličan angažman, odnosno Štimac, Mihajlović, Kovač, Brnović i Sušić dio su jedne te iste priče. Prije posljednjeg susreta nogometne reprezentacije s Norveškom, Niko Kovač se, među ostalima, uzdao i u “Božju pomoć”. 

Nažalost, to je bila jedina Kovačeva taktika za taj “odlučujući” susret, iako su svi dosadašnji susreti reprezentacije u manjoj ili većoj mjeri bili “odlučujući” ili “povijesni”.

Nogometna retorika, tu nije riječ samo o Hrvatskoj, odavno je prešla granice dobrog ukusa i otklizala u notorni kič čija je osnovna značajka pretjerivanje, odnosno krajnosti. Kovačeva “Božja ruka” podsjeća na jedan prastari vic s neizostavnim Mujom. 

Elem, Mujo je godinama molio Boga da dobije “sedmicu” na lotu. Dojadilo to Svevišnjem i jednu noć, vidno iznerviran, ukaže se Muji u snu. “Mujo, bolan”, rekao mu je Bog, “ne mogu ti pomoći, dok ne uplatiš.”

Nažalost, ni Svevišnji nije toliko svemoguć, koliko mi to zamišljamo. Ili je nečiji tuđi bog, a u kategoriji kiča ni ovakva logika nije isključena, moćniji od našega. 

Hoće li Norvežani svoja tri osvojena boda pripisati Odinu ili reprezentaciji? Ili Bog, odnosno bogovi, imaju, ipak, pametnija posla od nogometa?