U videu koji se kritički osvrće na moderno doba, otuđenost i oduzetu slobodu ljudi u društvu koje je navodno naprednije nego bilo koje društvo kroz povijest, sažeti su najveći problemi modernog čovječanstva. Ispod prijevoda pogledajte video koji ima preko 21 milijun prikaza na YouTube-u.

U ovom trenutku mogli biste biti bilo gdje i raditi bilo što. Umjesto toga sjedite sami ispred ekrana. Pa što nas sprječava da radimo to što želimo, da budemo tamo gdje želimo biti...

Svakog dana se budimo u istoj sobi i slijedimo isti put, da bismo proživjeli isti dan kao jučer. Ipak, nekoć nam je svaki dan bio nova pustolovina. Na putu se nešto promijenilo, prije su naši dani bili neograničeni vremenom, sada su naši dani prema rasporedu.

Je li to ono što znači odrasti? Biti slobodan? No jesmo li zaista slobodni? Hrana. Voda. Zemlja. Nužni elementi za naše preživljavanje su u vlasništvu korporacija. Nema hrane za nas na drveću, nema pitke vode u potocima, nema zemlje na kojoj možete izgraditi dom. Ako pokušate iskoristiti ono što nam zemlja pruža, bit ćete zatvoreni. Pa slijepo slijedimo njihova pravila.
Otkrivamo svijet iz priručnika. Godinama sjedimo i ponavljamo ono što su nam rekli. Testiraju nas i ocjenjuju kao subjekte u laboratoriju. Odgojeni smo da ne budemo drugačiji. Dovoljno pametni da radimo svoj posao, no nedovoljno pametni da preispitujemo zašto ga radimo.

Pa radimo i radimo tako da nam ne ostaje vremena da živimo život za koji radimo. Dok jedan dan ne postanemo prestari da radimo svoj posao, ostavljeni smo da umremo, a naše uloge u igri preuzmu naša djeca.

Za nas je naš put jedinstven, no zajedno nismo ništa više od goriva. Goriva koje troši elita. Elita koja se skriva iza loga velikih kompanija.

Ovo je njihov svijet. I njihov najvredniji resurs nije u zemlji. To smo mi. Mi izgrađujemo njihove gradove. Mi upravljamo njihovim strojevima. Mi se borimo u njihovim ratovima. Naposljetku, novac nije ono što ih pokreće. To je moć.

Novac je samo oruđe kojim nas kontroliraju. Bezvrijedan komad papira o kojem ovisimo da se prehranimo, putujemo, zabavljamo. Dali su nam novac, a zauzvrat smo mi njima dali svijet. Gdje su nekoć bila drveća koja čiste zrak, danas su tvornice koje ga truju.

Gdje je nekoć bila voda za piće, danas je toksičan otpad koji smrdi. Gdje su životinje slobodno trčale, danas su farme na kojima se rađaju i kolju u nedogled za naše zadovoljstvo.

Preko milijardu ljudi gladuje unatoč činjenici da ima dovoljno hrane za sve. Kamo to sve odlazi? Oko 70 posto žitarica koje uzgajamo odlazi na prehranu životinja koje jedemo za večeru. Zašto pomoći gladnima? Od njih se ne može profitirati.

Mi smo poput kuge koja hara zemljom . Uništavamo isti onaj okoliš koji nam omogućuje život. U svemu vidimo nešto što se može prodati. Predmet koji možemo posjedovati.

No što će se dogoditi nakon što zagadimo posljednju rijeku. Otrujemo posljednji dah zraka? Nakon što nestane nafte za kamione koji nam nose hranu? Nakon što shvatimo da ne možemo jesti novac, da nema vrijednost. Ne uništavamo planet, uništavamo sav život na njemu.

Svake godine tisuću vrsta izumre. A vrijeme istječe prije nego mi dođemo na red. Ako živite u Americi, imate 41% šansu da ćete oboljeti od raka. Srčana bolest će ubiti svakog trećeg čovjeka. Uzimamo propisane lijekove da bi se s time nosili, no liječnička je skrb treći vodeći uzrok smrti nakon srčanih bolesti i raka.

Rečeno nam je da se sve može riješiti bacanjem novca znanstvenicima kako bi otkrili priliku da nestanu svi naši problemi. No farmaceutske tvrtke računaju na našu patnju kako bi iz toga mogli izvući profit. Mislimo da idemo prema lijeku, no zapravo se udaljavamo od uzroka. Naše tijelo rezultat je onog što konzumiramo, a hrana koju jedemo je napravljena samo radi profita. Hranimo se toksičnim kemikalijama.

Tijela životinja krcata su lijekovima i bolestima. No mi to ne vidimo. Mala grupa korporacija koja posjeduje medije ne želi to. Pruža nam bajku za koju govore da je stvarnost.

Smiješno je što su ljudi nekoć mislili kako je Zemlja centar svemira, a danas se opet vide kao centar planeta. Okrećemo se prema našoj tehnologiji i tvrdimo kako smo najpametniji. No potvrđuju li računala, automobili i tvornice doista inteligenciju? Ili pokazuju koliko smo lijeni postali.

Na lice smo stavili civiliziranu masku, no ako je maknemo, što smo?
Koliko brzo zaboravljamo da smo tek u posljednjih 100 godina dopustili ženama da glasuju, dopustili crncima da žive kao jednaki...

Ponašamo se kao sveznajuća bića, no opet toliko toga propuštamo vidjeti. Hodamo ulicom ignorirajući male stvari. Oči koje bulje, priče koje dijele. Sve vidimo kao pozadinu za svoje "ja". Možda se bojimo kako nismo sami. Kako smo dio veće slike.

No nismo se u stanju povezati. U redu nam je ubijati svinje, krave, kokoši, strance u dalekim zemljama. No ne naše susjede. Ne naše pse, naše mačke, one koje smo naučili voljeti i razumjeti.

Druga bića nazivamo glupima, no ipak ciljamo u njih kako bi opravdali svoja djela. No da li ubijanje samo zato što možemo, zato što smo to uvijek činili, to čini ispravnim? Ili pokazuje koliko smo malo naučili da nastavljamo izbacivati svoju primitivnu agresiju umjesto suosjećajnosti.

Jedan dan će nas osjet života napustiti, naša tijela će istrunuti, a vrijednosti nestati. Jučerašnje radnje su sve što ostaje iza nas. Smrt nas stalno okružuje. Ipak, čini se tako udaljena iz naše svakodnevne stvarnosti.

Živimo u svijetu na rubu kolapsa. Ratovi sutrašnjice neće imati pobjednike. Nasilje nikad neće biti odgovor, ono će uništiti svako moguće rješenje.

Ako se zagledamo u svoje najdublje želje, vidjet ćemo da naši snovi nisu tako različiti. Dijelimo isti cilj - sreću. Razdiremo svijet u potrazi za srećom, bez da prije toga pogledamo u sebe. Mnogi od najsretnijih ljudi su oni koji imaju najmanje. No jesmo li zaista sretni sa svojim mobitelima, kućama, automobilima?

Postali smo udaljeni. Idealiziramo ljude koje nikad nismo upoznali . Nevjerojatne stvari gledamo samo na ekranu, a oko sebe samo obične. Čekamo nekoga da donese promjenu, bez da pomišljamo da se sami mijenjamo.

Politički izbori su poput bacanja novčića. To su dvije strane istog novčića. Biramo lice koje nam pruža iluziju izbora i promjene, no svijet ostaje isti . Političari ne služe ljudima, oni služe onima koji su im dali moć.

Trebaju nam vođe, ne političari, no u ovom svijetu sljedbenika zaboravili smo kako sami voditi. Prestanimo čekati promjenu i sami postanimo promjena koju želimo vidjeti. Nismo do ovdje došli sjedeći na stražnjici. Ljudska rasa je preživjela ne zato jer smo bili najbrži i najjači, već zato što smo radili zajedno.

Usavršili smo umjetnost ubijanja. Sada trebamo usavršiti umjetnost življenja. Nije riječ o spašavanju planeta, on će biti tu bez obzira hoćemo li mi biti na njemu ili ne. Zemlja postoji milijardama godina, a svaki od nas će biti sretan ako poživi 80.

Mi smo bljesak u vremenu, no naš je utjecaj vječan . Često poželim da sam živio u dobu prije računala. Kada nismo imali ekrane da nas ometaju. No shvaćam da je ovo jedino vrijeme u kojem želim živjeti jer ovdje i sada imamo mogućnost koju nismo imali prije. Internet nam daje moć da dijelimo ovu poruku i povežemo se s milijunima ljudi diljem svijeta.

U dobru i zlu naša generacija je ta koja će odrediti budućnost života na našem planetu. Možemo nastaviti služiti sustav uništavanja sve dok ne nestane sjećanja na naše postojanje. Ili se možemo probuditi, shvatiti da ne evoluiramo na bolje već prema dolje. Samo imamo ekrane ispred glava pa ne vidimo kamo idemo.

Sadašnji trenutak je ono čemu nas je svaki korak, svaki dah i svaka smrt dovela. Mi smo lica svih koji su bili prije nas i sada je na nama red. Možemo odabrati vlastiti put ili slijediti cestu kojom su već kročili mnogi.

Život nije film. Scenarij nije unaprijed napisan. Mi smo pisci. Ovo je vaša priča. Njihova priča. Naša priča.

Pogledajte video: