Na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu bit će u glavnom, natjecateljskom programu prikazan i debitantski dugometražni igrani film "Hotel Pula" redatelja Andreja Korovljeva. Film je nastao prema motivima iz kratkog romana "Pula" Vladimira Stojsavljevića, koji je objavljen 2009. godine. Scenarij potpisuje Ivan Turković Krnjak. Andrej Korovljev rođen je u Puli 1970. godine. Jedno je vrijeme studirao strojarstvo na zagrebačkom sveučilištu, a 1995. godine otišao je u London, gdje je na Sveučilištu Westminster studirao filmsku režiju. U Hrvatsku se vratio 2000. godine, gdje je uglavnom radio televizijske reklame i glazbene videospotove. Od tada pa do danas Korovljev je snimio više stotina televizijskih reklama. Režirao je i nekoliko dokumentarnih filmova. Njegov dokumentarac "Una Storia Polesana" iz 1999. godine, kojim je odmah skrenuo pozornost na sebe, govori o pulskim marginalcima. Najveći uspjeh postigao je filmom "Godine hrđe", koji je 2000. na Danima hrvatskog filma dobio nagradu za najbolji dokumentarni film. Film govori o radnicima pulskog brodogradilišta Uljanik koji rade na poslovima antikorozivne zaštite. Za nekoga tko se nikad prije nije susreo s tehnologijom antikorozivne zaštite u metalnoj industriji, ovaj film je, pretpostavljam, bio pravi šok. Ipak, Korovljev je najpoznatiji po dugometražnom dokumentarnom filmu "Tusta" iz 2019. godine, koji govori o životu Branka Črnca Tuste, frontmena poznatog pulskog punk-rock benda KUD Idijoti, koji je ostao upamćen i kao prvi hrvatski bend koji je nakon rata nastupio u Srbiji, u beogradskoj Hali sportova 2000. godine.

Iz sinopsisa filma i kratkog popratnog materijala može se zaključiti da se radnja filma odvija 1995. godine u Puli. Glavni junak filma je tridesetosmogodišnji Mahir (Ermin Bravo), koji više od tri godine, s drugim izbjeglicama iz Bosne, živi u Hotelu Pula. Mahirov život iz temelja se mijenja kad upozna sedamnaestogodišnju Puljanku Unu (Nika Grbelja), u koju se zaljubi. Film, sudeći prema svemu, govori prije svega o odnosu dva paralelna svijeta, liberalne Istre, koja je u tom smislu postala neka vrsta simbola, te svijeta traumatiziranih bosanskih izbjeglica koji, uglavnom, žive u prošlosti. Ta dva svijeta, što se nekako samo po sebi podrazumijeva, žive jedan pored drugog bez gotovo ikakvog dodira. Stojsavljević je u jednom intervjuu povodom svog romana "Pula", koji je poslužio kao predložak filma, izjavio da je to prije svega roman o ljudskoj usamljenosti. Pretpostavljam da će film inzistirati na ovom detalju. "Taj iznenadni susret", kako stoji u popratnom tekstu uz film, "pobudit će u njemu nadu, dok ga ne sustigne prošlost". Una, s druge strane, živi u disfunkcionalnoj obitelji, s majkom alkoholičarkom i mlađim bratom.

Dakle, ta ljudska usamljenost je ono što više od bilo čega drugog povezuje ta dva udaljena svijeta, pri čemu je, možda, čak i nevažno gdje se odvija radnja romana, odnosno filma, iako je Pula kao mjesto radnje poprilično dobar izbor jer redatelju daje mnogo jasniji okvir jedne općeljudske drame. Dakle, ljudska usamljenost kao jedina dodirna točka između dva udaljena svijeta obećavajuća je podloga za film, što je vrlo važno zbog toga što se film očito bavi našim "teškim temama" koje su, nažalost, gotovo nestale iz hrvatske kinematografije. Nedavno sam dobio na potpis tekst peticije koji su napisala tri ugledna hrvatska redatelja starije generacije, u kojem se propituje djelovanje HAVC-a u mandatu aktualnog ravnatelja Christophera Petera Marcicha. Na jednome mjestu se kaže kako su "odluke o financiranju filmova ponajviše plod osobnih estetskih i svjetonazorskih preferencija umjetničkih savjetnika", što je možda glavna boljka hrvatskog filma u posljednje vrijeme. Pored ovoga, inzistira se na određeni način i na "teškim temama". "Hrvatska kinematografija", kaže se u dopisu, "već godinama igra na dvije karte s manje ili više uspjeha: za publiku komedije, a socijalne i psihološke drame za plasman na europske i svjetske festivale".

Dosadašnja filmska eksploatacija bosanskohercegovačke tragedije s početka rata nije, čini mi se, polučila nijedan pamtljiv naslov, bez obzira na to što su svi slični filmovi inzistirali na autentičnim svjedočenjima, što se najčešće pokaže kao dvosjekli mač. Film ne podnosi brutalne, naturalističke detalje, koji se najčešće pokažu kao svojevrsni uteg, što bi se moglo reći za sve dosadašnje filmove koji se bave srpskim zločinima tijekom rata u Bosni i Hercegovini, kao što je to u određenoj mjeri i "Hotel Pula". Slična konstatacija vrijedi, da navedem dva karakteristična filma, za "Halimin put" hrvatskog redatelja Arsena Antuna Ostojića, koji je nastao prema predlošku bosanskohercegovačkog scenarista Feđe Isovića, koji je sudbinu glavne junakinje svog filma smjestio u kontekst grčke tragedije. Ili za film "Remake" Dine Mustafića, koji je nastao prema scenariju književnika Zlatka Topčića.

Zanimljivo je da je i u ovom filmu glavnu ulogu igrao sjajni bosanskohercegovački karakterni glumac Ermin Bravo, koji, nažalost, još, prema mojemu mišljenju, nije glumio u filmu u kojem bi pokazao sav svoj potencijal. Pišući o filmu "Dara iz Jasenovca" Predraga Antonijevića, jedan američki filmski kritičar naveo je i sljedeće: "Kad uz 'Daru iz Jasenovca' ne bi postojao i suvremeni kontekst, bila bi to još samo jedna drama o holokaustu koja koristi nasilje slično kao i, primjerice, filmovi o serijskim ubojicama". Ova konstatacija u određenoj je mjeri primjenjiva i na dva spomenuta filma. Dobar primjer kako se na pravi način pristupa sličnim temama je film "Quo vadis Aida?" Jasmile Žbanić, koji se bavi srebreničkom tragedijom i u kojem vidimo samo jednu egzekuciju, kad Jokini vojnici ubiju Majora (Ermin Bravo). Kako će se u tom smislu pokazati "Hotel Pula", ostaje da se vidi.

U spomenutom dopisu trojice filmskih redatelja spominje se i dosadašnja HAVC-ova praksa vezana za financiranje debitantskih dugometražnih igranih filmova, što se odnosi i na film Andreja Korovljeva. Debitantski filmovi su, prema dosadašnjoj praksi HAVC-a, bili u podređenom položaju zbog relativno malih sredstava koja su se izdvajala za njih. O ovome se u filmskim kuloarima godinama govori, što do javnosti gotovo da i ne dopire, iako je upravo taj segment ključan za budućnost hrvatskog filma. Znam za nekoliko slučajeva u kojima su redatelji odustali od debitantskog filma jer nikako nisu mogli zatvoriti financijsku konstrukciju. "Kao način prividne štednje financirao se veći broj debitantskih filmova s razmjerno niskim budžetima, što nije prihvatljiva praksa. Debitantski film ne treba i ne smije biti kategorija za sebe", kaže se u dopisu. Kad bih htio biti zloban, rekao bih da je za debitante puno više vlastitim sredstvima i pomalo gerilski napravio producent Jozo Patljak, koji je dao priliku mnogobrojnim debitantima, poput Arsena Antuna Ostojića, čiji je debitantski film "Ta divna splitska noć" osvojio mnoge nagrade, Stanislava Tomića, Darija Lonjaka...

Film "Hotel Pula" na pomalo indirektan način detektira neke ključne probleme hrvatskog filma i velika je stvar što je uopće i nastao, s ovakvom temom i još kao debitantski uradak, što ne govori toliko o filmu koliko o aktualnom trenutku hrvatske kinematografije. O samom filmu više ćemo saznati tek nakon njegove pulske premijere.