U knjizi “Najtajniji Titov agent“ Boris Rašeta citira Josipa Manolića: “Jebeš špijuna koji je radio samo za jednu službu“.

Tipičan primjer višestrukoga agenta – u korist Vatikana i ateističke države - predstavlja pop Krunoslav Draganović, nepravedno zanemaren u svijetu domaćega trilera 20. st. 

Tajnu karijeru započeo je na nacističkoj strani, a umro je prirodnom smrću u Sarajevu, Titovoj Jugoslaviji. Neki su stvarali ovdašnju povijest, možda ne iz osobnih uvjeranja, ali iz nesvladive egzistencijalne nužde koja je prihvaćala razne metafizike, romantizme, ideale. 

Nije riječ samo o Ivanu Krajačiću Stevi, fizičkom radniku u ekspozituri Kominterne, koji je zadao obrise današnje hrvatske države. Prije uspostave NDH, Ante Pavelić, pravnik, živo je u Italiji pod lažnim imenom Antonio Serdar, konzumirajući Musolinijevo financijsko i političko pokroviteljstvo.

Naime, špijunaža je ovim krajevima, na granici raznih svjetova, stariji zanat od prostitucije, rođena u trgovačkim karavanama između nizinske Panonije, balkanskih gudura i Jadranskoga mora. 

Međunarodni trgovci, upozorava povjesničar Josip Matasović, uvijek su još imali neku usputnu funkciju: poštara, kurira, krijumčara materijalnoga blaga i delikatnih informacija. 

Dijeleći isti etnički supstrat, osmanlijska osvajanja afirmirala su vrijednost turskoga jezika, čime je špijunaža postala više od mehaničkog transporta tajni, naime, pitanje komunikacijskih vještina i alternativne kulture u neprijateljskom zaleđu koja uključuje laž, glumu i simulaciju.

Postali su rasadnik popularnih francuskih humanih načela

No pouka o nužnosti dvostruke službe definitivno se nametnula nakon napoleonskih ratova. 

Dovoljno je zaviriti u fascinantan dnevnik Pavla Vukatinovića, krajiškoga časnika Druge banijske pukovnije: 

nadležni zapovijednik Franjo Jelačić - otac monumentalnoga bana na glavnom zagrebačkom trgu - jednoga dana 1809. njegovu postrojbu “razriešava stare prisege viernosti“ austriskoj kruni, pa većina prelazi u francusku vojsku; na isti način vraćaju se pod austrijsku nadležnost već 1813. 

U kratkom međuvremenu marširali su do Moskve. Od 3000 vojnika, Hrvata i Srba, preživjelo je njih 296. 

Strašna tragedija mogla je imati neki smisao tek prihvaćanjem ciljeva francuske revolucije koja je jednoga siromaha, Napoleona, lansirala u gospodara svijeta. 

Malobrojni uzorak preživjelih postao je rasadnik francuskih humanih načela, sve pomodnijih u intelektualnim krugovima. Tako će u sljedećoj generaciji, Josip Jelačić, kao glinski zapovjednik, prvi zabraniti batinanje vojnika na velikoj europskoj granici. Ali načela su jedno, egzistencija je drugo.

Domoljubni ideal sjajno je poslužio kao pokriće za razne putešestvije

Jelačić osobno nije bio špijun. Možda je to postao, kako je u vojsci bio običaj, u mirovini. Ipak, njegova politička karijera neodvojiva je od Ljudevita Gaja, oca “ilirskoga“ pokreta, autora domoljubnoga hita “Još Hrvatska ni propala“, “Kratke osnove horvatsko-slavenskoga pravopisanja“ i vlasnika jedinih novina na materinskom jeziku u 19.st. 

Ispod te egide povijesnoga velikana nacionalne književnosti i kulture, skrivao se tipičan špijun hrvatskih prostora, na jednoj strani bečkoga dvora, na drugoj - Aleksandra Karađorđevića. 

Domoljubni ideal sjajno je poslužio kao pokriće za putešestvija u Peterburg: svoju tipografiju u današnjoj Ćirilometodskoj ulici nakanio je proširiti ćirilićnim slogom. 

Premda će kasnija povijest zataškavati njegovu špijunsku ulogu, nikad nije bilo suvisloga objašnjenja otkud Gaju novac za sveslavensku misiju? Put u Rusiju koji se često isticao, morao je biti dug, naporan i skup.

Tome nauprot, Gaj je rođen u Krapini 1809., kao sin apotekara, koji je stasao u svestrano obrazovanoga intelektualca. Njegovi pokušaji da iščeprka plemićke korijene vlastiti predaka, nemaju veze sa šupljim snobizmom. 

U to doba neplemeniti hrvatski muž nije mogao ući u više javno-činovničke redove Banske Hrvatske, kamoli u Sabor, bez obzira na naobrazbu, talente, marljivost. 

Na sreću, hrvatsko plemstvo voljelo je pompu i parade, nezainteresirano za podzemne ratove bez javne aklamacije, pa se jednom građaninu niskoga roda otvorio široki prostor podzemne diplomacije u korist Carevine.

No problem preživljavanja time nije bio riješen. Habsurgovci su vjekovima patili od nelikvidnosti, vraćajući svoje dugove plemićkim listovima, kolajnama za junaštvo, visokim državnim položajima, ponekad zemljoposjedima. 

Činjenica da će Gaj do kraja života od države u Beču i Zagrebu zahtijevati novac kako bi namirio svoje vjerovnike, svedoči o čovjeku koji je svjestan da njegove usluge tajnoga agenta nikad nisu bile adekvatno nagrađene - politički puno vrijednije od famoznoga prstena koji mu je darovao Ferdinand V., šparni epileptičar i obožavatelj kanarinaca. 

Dvorska kamrila, sa svoje strane, vjerojatno je imala drugi pogled na stvar, znajući i dozvoljavajući da Gaj zarađuje uzgred, ne odveć moralno i zakonito, koristeći propagiranje vlastitih ideala.

S projektom slavenskoga imerija od Jadrana do Baltika, od Rijeke do Varne, u carsku je Rusiju putovao već 1840., vraćajući se s 1000 rubalja donacije za sveslavensku “narodnu stvar“. 

Novac je doista uložen u izdavačko poduzetništvo na zagrebačkom Gornjem gradu, koje je zatečenu kulturu lansiralo u krug pisanih medija, dostojnih civilizacije. Što je za uzvrat dao vladajućim Rusima - nikad se neće doznati. 

Ali ga je stil života brzo učinio sumnjivim u očima i bogatih i siromašnih Hrvata: otmjena odjeća, kočija, bogata privatna biblioteka, kućni interijer od debelih tepiha i srebrnine. 

Premda se brzo se pročulo da živi na dug, diskrecija okoline bile je zajamčena - sve do političkih okršaja na domovinskom terenu.

Reputaciju dvorskoga konfidenta, pomagala mu je u njegovoj misiji

Dok je još bio mlad i zelen, kao divovska sjena habsburške kuće nad Hrvatskom je vladao Klemens Metternich, koliko provocirajući, toliko post festum čuvajući opasno poremećenu slogu hrvatskougarske braće koja su od Pacta convente živjela u istoj državi, natežući se zbog prioriteta: ugarska centrala ili hrvatski regionalizam. 

Pobuna masa u 19. st. postala je neminovna, pa je pojavu valjao upregnuti u manje opasnim smjerovima. Srpanjske žrtve na Markovu trgu 1485., u sudaru mađarona i lokal-patriota, jednih i drugih Hrvata, bile su šok koji se više nije mogao ponoviti čak niti u carskoj režiji.

Ne samo da je Gaj u Zagrebu uživao reputaciju dvorskoga konfidenta nego je ona pomagala u njegovoj misiji narodnoga preporoda u formi jezikoslovlja i hrvatske literature.

Osigurala je podršku onih koji nisu imali nikakav interes za komunikaciju javnopisanim aktima, bilo hrvatskim, bilo ugarskim. 

Zaključak je jasan kao dan: pripomoći Gaju u prodaji novina i širenju “ilirskoga“ romantizma značilo je podržavati vrhovno-superiorni bečki Dvor. 

Kada je 1843. službeno zabranjena upotreba ilirskoga imena, bilo je dostatno da se pokret preimenuje u “narodni“.

Preusmjeren na Srbiju da upotpuni izvještaje umirovljenih vojnika

Ipak, u hipu je splasnuo žar elitnoga političkoga auditorija, smanjile se ionako majušne naklade Gajevih glasila, prorijedile se narodne čitaonice. 

Opet je oživio glas mađaronskoga turopoljskog plemstva na čelu s Danijelom Josipovićem. Ali se zbog toga nitko u Beču više nije brinuo. Procvat hrvatske i slavenske kulture prepušten je ovdašnjoj slobodi.

Prema tajnoj službenoj dužnosti, Gaj je preusmjeren na Srbiju, navodno, da upotpuni izvještaje umirovljenih vojnika, sada obavještajaca. Srpske misije bile su tajnije od svih ostalih. 

Zauvijek bi ostale duboko zakopane u bečkoj diplomatskoj arhivi da se nije dogodila revolucionarna 1848., otvaraući sukob među ilircima oko narodnoga vodstva. Nužno je prvo poljuljan njegov status idealiste.

U ožujku 1848., habsburške zemlje, prema dalekovidnijim očekivanjima, potresla je kriza pobunjenoga građanstva u dvije udaljene centrale, u Pešti i Beču. U Zagrebu se istodobno klicalo, kako je izvještavao određeni Haeberlin: “Živjela sloboda, živo Gaj otac domovine!“

Napokon je sazvan Sabor bez obzira na stalešku pripadnost. No u tom oduševljevljenju i općem slavlju, Gaj je pohitao do Metternicha, predlažući za bansku čast Josipa Jelačića, zapovjednika glinske pukovnije. Sugestija je prihvaćena.

U hipu je krajiški časnik promoviran u vodećega Hrvata, stvarajući dojam dubokoga uvažavanja udružene volje naroda na dalekoj habsburškoj Granici. 

Događaji koji slijede, međutim, bjelodano prezentiraju da je presudio drugi profil glinskoga zapovjednika: jeste da je bio Hrvat (za razliku od mnogih prethodnika), da je volio domoljubne ideale, ali je njegova vojna, viteška i plemićka lojalnost bila neusporedivo jača. 

Kao disciplinirani vojnik, obranio je Beč od antimonarhističkoga napada, ne pitajući za hrvatske žrtve i čuvajući prijestolje Ferdinanda V, koji se u tom trenu već bio evakuirao u Innsbruck.

Upao je u špijunski skandal kojega je teško opravdati patriotizmom

Skandal zbog kojega je Josip Šidak ‘70-tih godina 20. stoljeća napisao tekst pod naslovom “Ljudevit Gaj kao historiografski problem”, mnogo je teža moralna, nego historiografska zavrzlama. 

Puknuo je u opijenom Zagrebu tih mjeseci 1848., kada je politička vaga odlučivala tko će se afirmirati kao prvak nacionalne slobode: Gaj ili Kukuljević. 

Budući da su obojica u kasnijom službenoj povijesti modelirali kao sukreatori spontanoga hrvatskoslavenskoga domoljublja, njihove vrline valjalo je ravnopravno podijeliti. Gajeve špijunske aktivnosti još bi se mogle oprostiti, objašnjene krajnjom nuždom u provedbi grandiozne vizije. 

Ali baš dok je Sabor smišljao povijesna prva “narodna zahtjevanja“, Ljudevit Gaj upao je u špijunski skandal kojega je teško opravdati romatičnim patriotizmom. 

U gomilama hrvatskoga i srpskoga svijeta koji je naviralo u Zagreb, u svibnju 1848. pojavio se “knjaz“ Miloš, srpski emigrant u Beču, u stalnoj potrazi za saveznikom za rušenjem dinastije Karađorđevića. 

U gomilama kontradikcija oko epizode, neupitna je činjenica je da je Miloš Obrenović odsjeo u hotelu K austrijskom caru i Gaju više puta uručio vrećice krcate dukatima i papirnatim novčanicama - ukupno 28.000 forinti. 

Činjenica je također da je Jelačić pokrenuo istragu protiv Gaja, da bi se nekoliko godina poslije predomislio. Jer zdravorazumski gledano, što se carskih vlasti imalo ticati da je njihov tajni agent opelješio Miloša Obrenovića, dok je god besprijekorno obavljao svoju tajnu zadaću vladajućih međudržavnih odnosa? 

Ključ je u tome da je Gaj postupio kako dolikuje prijateljskim odnosima Beča i tadašnje Srbije: ucjenjujući i iznuđujući srbijanskoga emigranta, Gaj je istodobno izvijestio Aleksandra Karađorđevića o njegovu zagrebačkom gostovanju.

Stvarajući paranoju koja je svakako trebala uroditi uzvratnom zahvalnošću, spomenuo je da Miloš dolazi u Zagreb kujući novu urotu...

Umro je u siromaštvu, točno kako današnja domoljubna etika očekuje

Ali politički Zagreb više nije opraštao iznudu, ne zato što je osobito mario za odnose u Srbiji nego zato je tražio da nacionalni junak, ako treba, umre od gladi za svoje ideale. 

Još za Gajeva života novinar Ivan Perkovac, otkrio je da je velik preporoditelj dužan na sve strane, unatoč državnom monopolu svojih Narodnih novina. 

I danas aktualni aferaški siže o izostanku slobodnoga tržišta (nasuprot proklamiranom tržišnom idealu) lijepo pokazuje da je država zauvijek ostala dužnik svoga velikoga špijuna, doista zaslužnoga za instalaciju Josipa Jelačića, spasitelja Monarhije od strahota radnoaktivnoga građanskoga staleža. 

No kako je Gaj mogao eksplicitno priznati da je bio jedan u nizu tajnih režimskih službenika kada su oni u Zagrebu nosili prezreni naziv “špicla“.

Posljednje što je isti režim, sve nelikvidniji i siromašniji, mogao učiniti za svoga izmoždenoga prikrivenoga slugu danas se objašnjava kao Gajeva moralno-politička bijeda pod stare dane u pokoravanu mehanizmima Bachova apsolutizma. 

Doista, Gaj se obranio od kaznenih istraga za ucjenu Miloša Obrenovića potom i veleizdaje. Perkovac je ušutkan zatvaranjem. Ipak, umro je u velikom siromaštvu, točno kako današnja domoljubna etika očekuje od svojih idealista. 

No moralni arbitri 21. st. imaju zajamčene državne plaće. Bez nemoralnoga Gaja, višestrukoga tajnoga agenta - veliko je pitanje od čega bi živjeli.