1909. godine u britanskoj istočnoj Africi mogli ste za članarinu od 50 funti upucati sve ove životinje: dva bizona, dva vodenkonja, 22 zebre, jednu antilopu, šest oriks antilopa, četiri močvarne antilope, jednu veću kudu antilopu, četiri manje, još 259 različitih vrsta antilopa i 84 kolobus majmuna.

A što se tiče lavova i tigrova, lovci na 'trofeje' mogli su ih uloviti i ubiti koliko god su htjeli. Velike mačke su i tako često dolazile do farmi i ubijale stoku, pa su ih klasificirali kao 'štetočine'.

Lovci su u to vrijeme bili prije svega aristokrati i veleposjednici. "Današnji lovci", tvrdi britanski fotograf David Chancellor, "menadžeri su i upravitelji fondovima, liječnici, odvjetnici, te njihove supruge i djeca."

Tijekom posljednjih sedam godina, Chancellor je fotografirao moderne lovce na trofeje, ulazeći u industriju u kojoj se podilazi ljudima poput Waltera Palmera, zubara iz Minnesote koji je 1. srpnja ove godine samostrelom ranio lava Cecila, nakon čega ga je pratio 40 sati prije negoli ga je upucao i usmrtio.

"Mislio sam da ću fotografirati portete 21. stoljeća osoba koje bi djelovale poput figura iz 19. stoljeća. Ali oni uopće nisu takvi. Oni su poput normalnih ljudi kakve danas možete vidjeti na televiziji", prepričava Chancellor.

Njegova serija fotografija, priznaje, prilično je uznemirujuća.

"Fotografirao sam ljude koji su su lovili životinje na potpuno bešćutan način, a koji su inače kardiokirurzi. Fotografirao sam jednom muškarca, nevjerojatno plodnog lovca koji kod kuće vodi groblje za kućne ljubimce."

Jedna zajednička stvar

Što tjera ljude da pokažu toliku moć nad divljim životinjama?

"Nemoguće je reći. To je presjek najrazličitije skupine ljudi. Neki su blagoglagoljivi, drugi su izravni. Neki će nakon što upucaju životinju zaplakati, drugi će moliti. Neki će piti pivo ili zapaliti cigaru. Jedina stvar koju svi dijele jest da su potpuno usredotočeni na ono što čine. Nemaju nimalo sumnje u to što rade", objašnjava Chancellor.

Chancellor, koji živi na dvije adrese, u Cape Townu i Londonu, bio je na dugim  putovanjima uzduž južne Afrike već prije dok je radio na projektu o HIV-u. Tad je postao zainteresiran za razinu privatnosti koja je pratila rezervate izvan gradova.

"Vidjeli biste kilometre i kilometre visokih ograda, a ja sam želio saznati što se tamo događa."

Sjeća se kako je letio iznad zemlje, te gledajući kroz prozor opazio muškarce koji su bili u maskirnim odijelima od glave do pete. "Želio sam otkriti tko su ti ljudi koji legalno idu u lov i čim sam ih počeo proučavati, ošamutilo me koliko prihoda ostvaruje ova industrija."

Lovačka industrija možda je započela u britanskoj koloniji, današnjoj Keniji, no ubrzo se proširila na Zimbabve, Namibiju, Bocvanu, i, u manjoj mjeri, Zambiju, Mozabik i Svazi. Lov na 'trofeje' danas se odvija u 23 subsaharske afričke države. 

Tamo gdje su nekoć živjeli zemljoposjednici koji su uzgajali stoku, danas mnogi rade kao čuvari, te pozivaju strance da love u zamjenu za novce. A horde željnih klijenata kao da jedva dočeka poziv. 

U SAD-u budući lovci čak mogu pohađati safari lovačke škole, tvrdi Chancellor, u kojima vježbaju gađanje na slonovima, leopardima i lavovima na daljinsko upravljanje. 

Oslobode mjesto za trofej prije nego dođu do Afrike

"Mnogi ljudi koji dolaze u lov već imaju kod kuće spremno mjesto za svoje 'trofeje', koje oslobode prije nego uopće krenu prema Africi. Oni imaju očekivanja koja se jednostavno moraju ispuniti", upozorava Chancellor, koji se prisjeća kako je jednom stajao s američkom lovkinjom dok je ona pregovarala s lokalnim zemljoposjednikom.

"Govorila mu je kako je na stranici on obećao da će moći vidjeti svih pet glavnih životinja u jednom danu, a ona nije vidjela lava. 'Želim svoje novce natrag', govorila mu je. No, općenito gledajući, lovkinje su drugačije od lovaca. One bi često provele puno više vremena sa životinjama, i prije i nakon ubojstva."

Chancellor je uvijek bio iznenađen koliko je profesionalnih čuvara brinulo za životinje koje žive u rezervatima i čiji su se životi olako prodavali, piše Guardian.

"Mislim da su ih neki 'teški' klijenti stavljali u teške pozicije, ali ja nisam naletio na skupinu lovaca koji bi samo trčali okolo i klali životinje, dapače, mnogi od njih su osjećali snažnu povezanost s okolišem."