Države se mijenjaju, ali Lošinj, odnosno lošinjska uvala Zabodarski, ostaje. Tim nam je riječima Vladimir Velebit, 72-godišnji umirovljeni švicarski kardiokirurg i sin jednog od najbližih Titovih suradnika, opisao privrženost koju cijela obitelj Velebit osjeća prema svojoj ljetnoj oazi u bajkovitoj uvali Zabodarski, u borovoj šumi, samo nekoliko metara od mora, koje je ondje tirkizne boje. 

Velebit, s kojim smo razgovarali o bogatoj prošlosti njegove obitelji i sjećanjima na njegova oca, kaže kako su svi njihovi gosti koji su dolazili na Lošinj bili oduševljeni tim mjestom. 

- Ovamo su dolazili gosti iz cijelog svijeta, od engleskih lordova pedesetih godina, američkih novinara, brojnih naših prijatelja iz zemlje, pa sve do prijatelja koji su ovamo godinama dolazili iz Švicarske - prisjeća se Velebit. 

Velebitovi na Lošinj dolaze od 1954. godine, nakon što je Vladimir Velebit, u vrijeme u kojem je bio jugoslavenski veleposlanik u Londonu, kupio jednu napuštenu kuću na Lošinju. 

Riječ je o imovini vlasnika lošinjskog brodogradilišta, koji je u to vrijeme optirao za Italiju, a koju je tad prodavala lošinjska općina. U uvali je bilo nekoliko kuća. Jednu je kupio Velebit, drugu beogradski novinar Bogdan Pešić, a treću legendarni slovenski partizan i državnik Janez Stanovnik, koji je nedavno preminuo. 

U ponedjeljak smo u uvali Zabodarski zatekli tri generacije Velebitovih, koji nose isto ime: sina legendarnog Titova diplomata, koji se također zove Vladimir Velebit, zatim njegova sina i devetogodišnjeg unuka, koji nose ime - Vladimir Velebit. Kuća u kojoj borave uvijek je povezivala i okupljala obitelj, pa i u ratnim devedesetim godinama. 

Nakon rata, 1996. godine, kuća im je zapaljena, a naš sugovornik vjeruje da iza toga stoje policijski specijalci, koji na Lošinju imaju svoju bazu, iako je policija nakon mnogo otezanja zaključila da je uzrok požara priroda a ne ljudski faktor. Međutim, i nakon toga kuća na Lošinju ostaje omiljeno utočište Velebitovih. 

Vladimir Velebit i 2004. godine, u 97. godini, ljeto provodi na Lošinju, ali odande ne putuje u Švicarsku u posjet djeci, kao ranijih godina, nego odlazi u Zagreb, gdje umire nekoliko dana nakon što je proslavio 97. rođendan. Životni put Vladimira Velebita demantira sad već uvriježenu predrasudu o partizanima kao nepismenoj i razularenoj hordi koja je 1945. došla iz šume i uzurpirala vlast u zemlji. Jer Velebit je dolazio iz ugledne građanske obitelji i bio je izvrsno obrazovan. 

Prije rata je završio pravo u Zagrebu, a u ratu u partizanima dobiva čin generala i tako postaje treći general u obitelji Velebit. Njegov djed Dušan bio je general u austrougarskoj vojsci, a otac Ljubomir u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Rođen je u Zadru, a obiteljski je bio povezan s Trstom, Dubrovnikom, Bečom i Zagrebom. Nakon završetka pravnog fakulteta kao sudački pripravnik, po kazni, zbog lijevih stavova, upućen je iz Zagreba u Prištinu, Leskovac i Kičevo. Sredinom tridesetih otvara odvjetnički ured u Zagrebu. 

Kreće se u visokom društvu i zna kako bez kompleksa razgovarati s najutjecajnijim ljudima onog vremena, političarima, direktorima banaka i poduzeća. Neposredno uoči rata počinje se družiti s Verom Becić, kćeri slavnog hrvatskog slikara Vladimira Becića, s kojom će se ubrzo nakon rata i vjenčati. Međutim, unutar partizanskog establišmenta postojao je veći broj ljudi koji su bili slični Velebitu nego što se to još u Jugoslaviji, a pogotovo u današnjoj Hrvatskoj, želi priznati. 

- Iako je bio ljevičar, moj otac prije rata nije bio komunist, a to je postao tek odlaskom u partizane 1942. godine - kaže nam Velebitov sin, naglašavajući da je njegov otac prije rata obavljao neke zadatke za partiju. 

Upravo je Velebit kao čovjek od najvećeg povjerenja odnio Titu u Istanbul krivotvorenu putovnicu kako bi on na povratku iz Sovjetskog Saveza mogao ilegalno ući u Jugoslaviju, jer je pod svojim pravim imenom bio na svim policijskim tjeralicama. 

Velebit je Tita tad prvi put vidio i, kako je kasnije napisao u svojim memoarima, taj neobični i radoznali čovjek, za kojeg u tom trenutku uopće nije znao da je generalni sekretar KPJ i koji se izdavao za kanadskog inženjera grčkog podrijetla koji se tad vratio iz Sovjetskog Saveza, gdje je radio na dovršavanju jednog industrijskog projekta, odmah ga je osvojio. 

- Moj otac Tita nakon istanbulske epizode 1938. godine više nije viđao. Tek kad je pobjegao iz Zagreba u partizane i s Ivom Lolom Ribarom stigao u Foču, gdje se nalazio partizanski generalštab, prvi je put vidio vrhovnoga komandanta, shvativši da je to inženjer s kojim je nekoliko godina ranije proveo nekoliko dana u Istanbulu - priča nam Velebit, koji je i sam upoznao Tita, kojeg opisuje kao “impozantnu” i srdačnu osobu, koja je govorila relativno dobar njemački jezik, a Jovanku Broz kao ljubaznu, lijepu i nasmijanu ženu. 

- Kako smo svako ljeto provodili na Lošinju, Tito bi mog oca pozivao na Brijune, kamo smo odlazili automobilom, a ponekad bi Tito poslao i brod po nas. Na Brijunima bismo provodili po nekoliko dana. Najprije sam odlazio tamo kao dječak, zatim kao mladić, a potom i kao oženjen čovjek. Moja supruga Laurence, Švicarka, također je razgovarala s Titom. Moji su roditelji odlazili na Brijune do samoga kraja jer su se do kraja njegova života viđali s Titom. Moja majka dopisivala se s Jovankom gotovo do njezine smrti. Iako moj otac tad više nije bio na državničkim pozicijama, prijateljstvo i poštovanje između njega i Tita je ostalo - opisuje Velebit odnos svog oca i Tita. 

A iza Broza i Velebita bio je višedesetljetni odnos ispunjen brojnim izazovima i iskušenjima. Tito Velebita 1942. zadužuje za vojno pravosuđe, a 1943. ga imenuje časnikom za vezu sa stranim misijama. U vrijeme 4. neprijateljske ofenzive Velebit sudjeluje u jednoj od najkontroverznijih epizoda cijelog rata - pregovorima s Nijemcima, na koje se Tito odlučio kako bi u teškoj situaciji dobio na vremenu, što potvrđuje da je postao čovjek od Titova najvećeg povjerenja. 

Velebit je kasnije proveo tri mjeseca u Londonu zbog pripreme sastanka Tita i Churchilla u kolovozu 1944. kod Napulja, što je bio prvi Titov susret s političarom takvog ranga, nakon što Velebit, koji je u Londonu imao dugi razgovor s legendarnim britanskim premijerom, uvjerava Churchilla da su partizani ona strana kojoj Britanci trebaju pomoći u ratu.

Velebit postaje prvi Titov diplomat, koji je zaslužan što je partizanski pokret priznat kao ravnopravna saveznička strana u Drugom svjetskom ratu. Iako je poslije rata bio drugi čovjek saveznog ministarstva vanjskih poslova, Velebit je bio stvarni šef jugoslavenske diplomacije, sve dok 1948. iz Moskve nije stigla šokantna optužba da je britanski špijun. 

U pozadini ruskih optužbi protiv Velebita stajalo je Velebitovo protivljenje da Sovjeti imaju 51 posto dionica u mješovitim sovjetsko-jugoslavenskim kompanijama. Velebit tada od Tita sam traži povlačenje, uz izgovor da je teško bolestan, da ima amebe i da mora na dugotrajno liječenje. 

No Tito odolijeva pritisku Moskve i ne okreće leđa Velebitu, koji je ubrzo imenovan za veleposlanika u Rimu, a potom i u Londonu, gdje je u kompliciranim pregovorima dogovorena jugoslavenska zapadna granica s Italijom. Naš sugovornik se sjeća svojih dječačkih dana u Londonu, ali ne i Rima, gdje je kod Velebitovih u to vrijeme mjesec dana boravila Jovanka Broz kako bi se naučila ponašanju u visokom društvu, jer je tad 
ipak bio premlad. 

Tito kasnije Velebita šalje u Washington na pregovore radi zajma Svjetske banke, u vrijeme sukoba sa Staljinom i blokade Jugoslavije od strane Sovjetskog Saveza. Upravo zahvaljujući Velebitu dogovorene su i isporuke američkog oružja Jugoslaviji. Velebit je cijenio Tita, iako je bio kritičan prema partijskom duhu i užasavao se partijske pravde. Bio je otvorena duha, govorio je nekoliko stranih jezika, a partizanima ga je, kako kaže njegova supruga Vera, koja će krajem godine navršiti 100 godina, privukla ljubav prema slobodi. 

Bio je poliglot i jedna vrsta, uvjetno rečeno, liberala. U njemu se cijelo vrijeme, kako je napisao u autobiografiji, vodila borba između romantičnog sanjara, spremnog primiti nove poznanike s najvećim poštovanjem, i realističnoga kritičara, svjestan ponora koji ih je razdvajao. - Moj otac nije volio Kardelja, koji je s njim uvijek bio na distanci - kaže Velebit mlađi i dodaje kako je njegov otac za Kardelja uvijek ostao buržuj. Poznata je Kardeljeva rečenica poslije rata: “Intelektualac je, ali pošten čovjek...”. 

Velebit 1960. odlazi za tajnika Ekonomske komisije UN-a za Europu u Ženevu. Na toj dužnosti ostaje do 1967. godine, a nakon toga postaje direktor u tajništvu Međunarodne organizacije rada. Njegova djeca, koja su tad bili mladići, ostaju živjeti u Ženevi, gdje završavaju školovanje. 

Stariji sin i naš sugovornik postaje kardiokirurg, a mlađi sin arhitekt. Otac Vladimir sa suprugom Verom 1973. vraća se u Beograd, gdje ostaju do početka rata u Hrvatskoj. Tad se vraćaju u Zagreb kako bi bili bliži Ženevi, gdje su im živjela djeca, ali i Lošinju, gdje su željeli provoditi ljeta. 

- Otac mi je rekao da mu je žao što nije umro prije tog rata. Bilo je to za njega ogromno razočaranje - prisjeća se Vladimir Velebit, koji sa suprugom Laurence ima dva sina, Vladimira i Nikolu, koji, međutim, iako su ga tražili, nisu dobili hrvatsko državljanstvo. 

I supruga Laurence i sinovi dobro govore hrvatski jezik. Devetogodišnji unuk Vladimir zasad zna samo nekoliko riječi hrvatskog, ali će ga, uvjeren je njegov djed, iz godine u godinu, što češće bude dolazio na Lošinj, govoriti sve bolje i bolje.