U Sjedinjene Američke Države stigao je 1913. trbuhom za kruhom. Iz Vjekoslava Luje Čukele preimenovao se u Louisa Cukelu. Bilo mu je 26 godina. Prijavio se u vojsku. Služio je kao kaplar u vodu H 13. pješačke regimente. 

A onda, kad je rat 1916. godine već uzeo maha, postaje američki marinac. Odlazi u Francusku odakle se vraća kao heroj. Brzopotezno. A engleski je doslovno nabadao. Legenda o Čukeli naime i danas struji Amerikom, pa tako i anegdote o njegovu slabom poznavanju jezika.

Sljedeći put šaljem budalu

Jednom je neki njegov vojnik nešto zaribao, a ovaj je mahnito počeo urlati. 

"Next time, I send damn fool, I go myself", zakreštao je, potpuno nesvjestan da govori - sljedeći put ja šaljem prokletu budalu, ja ići sam. 

A budalom ga nisu smatrali ni tada najviši američki dužnosnici, kamoli itko drugi. Po povratku s ratišta, ordeni su se samo nizali. A Medalja časti najveća je među njima. I to dvostruka. 

Hrvat Čukela jedan je od samo 19 ljudi koji su u cijeloj američkoj povijesti dvaput dobili ovo odlikovanje. Hrvat? Bio je tajnovit u vezi sa svojim podrijetlom, pišu američke povijesne knjige. 

Neki ga smatraju i Austrijancem

Neki ga smatraju Austrijancem. No etnički je Lujo Čukela itekako bio Hrvat. Splićanin. Doduše, Split je u to vrijeme bio dio Austro-Ugarske, pa otud, očigledno, ovi netočni zaključci. Rođen je, dakle, u Splitu, 1. svibnja 1988. godine.

Otac Ivan, majka Ivana, rođena Bubrić. Školovao se na trgovačkoj akademiji i u Kraljevskoj gimnaziji. Majka mu je umrla kad mu je bilo samo 12. godina. 

Oca i sestre 1913. godine napušta zajedno s braćom, te odlaze preko oceana - u Minneapolis u Minesoti. Uskoro se Lujo odlučuje priključiti američkoj vojsci. 

Dvije je godine bio narednik u satniji H, 13. pješačke. Časno je otpušten 12. lipnja 1916. Sedam mjeseci poslije, 31. siječnja 1917., kao američki marinac postaje članom 66. satnije, 1. bojne, 5. mornaričke pukovnije. U Francuskoj, tijekom Bitke za Soissons doživljava svoj vrhunac. 

Uskočio Nijemcima u rov

Bilo je to 17. srpnja 1918. Nijemci su teritorij bili okupirali nekoliko mjeseci prije. Saveznici su pokrenuli kontraofenzivu. Pomalo nespremni. Američki marinci, 66. vod 1. bataljuna 5. regimente američkih marinaca, probijali su se preko brda, kad je odjednom krenula paljba. 

Potpuno izbezumljeni, našli su se u klopci. Švabe su pucale sa svih strana. Grupica Amerikanaca nije mogla ni naprijed ni natrag. Nijemci su posvud bili skriveni u rovovima. Marinci su čekali. Ne svi... Jedan strojnički narednik krenuo je puzati prema neprijateljskoj vojsci.

Suborci su ga dozivali. Molili ga da ne ide. Šanse su bile nikakve. Nije ih slušao. S bajunetom je grabio naprijed. Stizali su njemački meci, a on je nastavljao. 

Odjednom, uskočio im je u rov. Zasut kišom metaka, sam samcat bajunetom sasjekao je posadu njemačkog mitraljeskog gnijezda. Drugu jedinicu prisilio je na predaju. Zbunjeni dali su se u bijeg. Ostale su dvije strojnice i četiri Nijemca. 

Skupio 19 odlikovanja

Digli su ruke u zrak i predali se čovjeku koji je, oglušujući se na upozorenja svojih vojnika, razbio njemačke obrambene linije. Bio je to upravo Čukela. Upravo je za taj herojski pothvat dobio dvije Medalje časti - jednu od vojske, drugu od mornarice. 

"S njemačkim ručnim granatama granatirao je preostalu porciju neprijatelja, zarobljavajući tako dvojicu vojnika i dvije strojnice", pohvala je koja stoji u njegovu vojnom citatu, baš kao i u onom mornaričkom, u kojem ga naveliko hvale za iznimno junaštvo. 

A ordena je bilo još. Uključujući ova dva, Louis Cukela dobio je ukupno 19 odlikovanja. Pobjednička medalja, Srebrna zvijezda, Američka medalja za obrambenu službu samo su neke od medalja koje su mu dodijelile vlasti SAD-a. Dobio je i francusku medalju Legije časti. 

Zbog administracije izmaknulo mu Grimizno srce

Postao je prvi marinac u povijesti koji je dobio Vojnu medalju, također francusko odlikovanje. Jedan od ordena je i jugoslavenski Kraljevski red kraljevske krune. Italija ga je odlikovala Križem za ratne zasluge. 

Čukela se u Francuskoj borio u svakoj bitci mornaričke brigade, od Bellau Wooda do prelaženja rijeke Maas. Tijekom Prvog svjetskog rata ranjen je dvaput. No nijedno od ranjavanja nije službeno evidentirano, te nikad nije primio nagradu Grimizno srce, što je uobičajeno kod vojnika ozbiljno ranjenih ili ubijenih u akciji. 

Prvi put metak je primio u Jaulnyu u Francuskoj, 16. rujna 1918. tijekom bitke na St. Mihielu. Ponovno je ranjen tijekom borbe u Champagne sektoru. Nijedno od ranjavanja nije bilo ozbiljno. Ipak, nagrade su stizale i godinama nakon rata. 

Po samom završetku, Čukela je od narednika dogurao do čina potporučnika. Vratio se u SAD. Odabran je za časnika u marincima, a 17. srpnja 1919. promaknut je u punog poručnika. 

Na pitanja samo odgovarao 'Ja sam američki marinac'

Služio je u prekomorskim bazama na Haitiju, Santo Domingu, Filipinima i u Kini, a s vojskom je prošao gotovo cijelu Ameriku: Quantico, Hampton Roads i Norfolk u Virginiji, Philadelphiju u Pennsylvaniji, Mare Island u Kaliforniji, Washington D. C., Nashville, Indianu i Fort Knox u Kentuckyu. 

Čin kapetana dobio je 15. rujna 1921., a bojnik je postao na dan svog umirovljenja, 30. lipnja 1940. godine. Nešto ranije, tijekom ‘30-ih godina, obučavao je vojnike i to na vlastitu inicijativu.

Amerikancima je bio neopisivo zanimljiv. Bezuspješno su pokušavali odgonetnuti odakle dolazi taj buložer. Je li Hrvat, Srbin, Jugoslaven, Austrijanac ili Slaven - nije im nikad odgovorio. 

Jedino što im je znao reći bilo je - ja sam samo američki marinac. Potvrdio je to i kad je polazio obuku u bazi Fort Benning. Neki oficir pitao ga je koji je pravi potez u određenoj taktičkoj varijanti, a on je, opet lošim engleskim, brzopotezno ispalio: 

Borba s konjem

"Ja napad." 

Oficiru se odgovor nije svidio. 

"Ne", rekao mu je. 

Čukela nije odustao. 

"Ja Čukela, ja napad", uzvratio je. 

Rukom je posegnuo malo iznad lijevog džepa uniforme. 

"Kako misliš ja dobio ovo?", upitao je oficira. 

Ondje je okačena bila jedna od dviju Medalja časti. Oficir je, kaže legenda, zašutio.

I dok je oficire, poručnike, natporučnike i pukovnike ostavljao bez teksta, s vlastitim konjem nikako nije mogao izaći na kraj. Dok ga jednog dana nije svom snagom odvalio šakom. 

"Stani konj", ponavljao je Čukela mjesecima. 

Obuka jahanja tada je, naime, bila obvezna. A Čukela nije volio konje niti su konji voljeli njega. Rijetkost je bila kad bi poslušali njegove komande.

"Stani konj", uzaludno je ponavljao. 

'Dam ti udarac, razbije ti glavu'

I vojnici u bazi znali su se zatresti od straha kad bi se ovaj izderao na konja, ali vranac nije slušao. Nije stajao. A onda ga je Čukela mlatnuo šakom. Konj je stao, marinac sišao i kranje ozbiljno pogledao životinju u oči. 

"Slušaj dobro, konj. Ja sam Čukela. Ti konj. Ja ti kažem stop, ti stop. Ti ne stop, ja ti dam udarac razbije ti glavu", objasnio je Lujo konju. 

Nakon Prvog svjetskog rata napokon je mogao odahnuti od ove neprijateljski raspoložene životinje. No od vojske se nije mogao oprostiti. 

Služio i u Drugom svjetskom ratu

Jedna od najdražih životnih pobjeda, rekao je jednom prilikom, bila mu je ona u Washingtonu, 22. prosinca 1923. Od lipnja 1933. do siječnja 1934., Čukela je djelovao kao zapovjednik satnije s “Civilian Conservation Corps”. Posljednje godine u marincima provedeo je u Norfolku, gdje je služio kao poštarski indendant. 

Umirovljen je kao bojnik 30. lipnja 1940. Ni nakon umirovljenja, ovaj iskusan borac nije stao. Na dužnost su ga ponovno pozvali 30. srpnja 1940. Naravno, prihvatio je poziv. 

Tijekom Drugog svjetskog rata služio je u Norfolku i Philadelphiji. U neaktivnu mirovinu vratio se 17. svibnja 1946. Lujo Čukela u američkoj je vojsci i mornarici služio ukupno 32 godine.

Splitska inačica Ramba

I danas o njemu pišu mnogi američki povjesničari. Na 33. je mjestu najodlikovanijh američkih vojnih lica. Ipak, u Hrvatskoj samo rijerki znaju za njega. 

Ime ovog vojnika kojeg je Amerika obožavala, nedavno je osvanulo u knjizi Renata Baretića i Ivice Ivaniševića “Split za početnike - abeceda grada”. Pod slovom “C” našao se neki Cukela - dvostruki dobitnik američke Medalje časti. 

"Splitska inačica Johnnyja Ramba", stoji u knjizi uz napomenu kako su i kopnena vojska i mornarica smatrali potrebnim okititi ga najvišim odličjem. 

No mnogo je i hrvatskih povjesničara koji za tog legendarnog američkog vojnika nikad nisu čuli. Jedan od razloga zbog kojih je Čukela ostao anoniman u svom rodnom kraju je i taj što je američka vojska tijekom Prvog svjetskog rata Hrvatskoj, kao i dijelu Austro- Ugarske Monarhije bila neprijatelj. 

Nema nikakvih informacija o njegovom životu

U Splitu su iza Čukele, nakon što je s bratom otputovao preko bare, ostali otac i tri sestre. Prema nekim izvorima, one su živjele u Šibeniku. Čak ni Amerikanci nikad nisu bili sasvim sigurni je li njihov ratni heroj rođen u Šibeniku ili Splitu. 

Ni naši entuzijasti, koji su proučavali ovog vojnika nisu uspjeli doći do detaljnijih informacija o njegovu životu na hrvatskom teritoriju. Naime, sestrama se izgubio svaki trag. Poznato je tek da se jedna od njih Zorka udala. Novo prezime bilo joj je Dvoraček.

Međutim, podataka o tome kada je ona i gdje umrla te je li imala potomaka, nema. Ni prezimena Čukela na ovim područjima više nema... Ni sam Vjekoslav nije imao potomaka. Bio je oženjen. 

Pokopan s vojnim počastima

U SAD-u je upoznao Minnie Myrtle Strayer iz grada Miflintown u Pennsylvanii. Vjenčali su se 22. prosinca 1923. godine u Washingtonu. Ljubav Minnie i Luje možda najbolje potvrđuje činjenica o datumima njihove smrti. 

Preminula je samo nekoliko mjeseci nakon njega - 10. kolovoza 1956. godine. On je pak umro u proljeće te iste godine - 19. ožujka . Čukela je umro u National Naval Medical Centeru (Nacionalni mornarički medicinski centar) u gradu Bethesda u američkoj saveznoj državi Maryland. 

Pokop je bio u Saint Jane Frances de Chantel crkvi. Pokopan je s vojnim počastima na groblju Arlington National Cemetery 22. ožujka 1956. Iako se u našim krajevima za njegovo ime, a još manje činove do kojih uspio dogurati, godinama nije znalo, vijest o tome da je jedan od najlegendarnijih vojnika Prvog svjetskog rata u SAD doputovao s Balkana, itekako je zatresla odnose hrvatskih i povjesničara u susjednim zemljama. 

I Srbi ga smatraju sunarodnjakom

Kontroverze o Čukelinu podrijetlu i danas postoje. I Srbi i Hrvati smatraju ga svojim sunarodnjakom. Hrvati tvrde da mu je pravo ime bilo Vjekoslav, dok Srbi uvjeravaju kako se Lujo zapravo zvao Mihajlo. 

Također, i imena njegovih roditelja različita su ovisno o tome gdje se o ovom velikanu priča. Kod nas, majka i otac su mu bili Ivan i Ivana. Kod naših susjeda, govori se kako je Lujin otac bio Đorđe, a majka Jovana. Na pitanje o nacionalnosti, on se očitovao kao američki marinac. 

Uz Čukelu, bilo je još nekoliko porijeklom Hrvata koji su preko oceana dogurali do medalje časti. Michael J. Novosel rodio se u Etni u Pennsylvaniji 3. rujna 1922. u obitelji hrvatskih imigranata. 

Služio je u Drugom svjetskom te Korejskom i Vijetnamskom ratu. Kako bi mogao služiti u Vijetnamskom ratu odrekao se čina potpukovnika u rezervi Ratnog zrakoplovstva te se kao ‘warrant officer’ pridružio Kopnenoj vojsci i postao pilot helikoptera. 

Dobio Medalju časti

Zbog hrabrosti koju je iskazao tijekom medicinske evakuacije pod neprijateljskom vatrom, nositelj je najvišeg američkog odlikovanja za hrabrost, Medalje časti. 

I časnik John J. Tominac porijeklom je Hrvat. Medalju časti također je dobio zbog hrabrosti iskazane tijekom Drugog svjetskog rata, baš kao i mornar američke ratne mornarice Petar Herceg. Herceg je rođen u selu Prologu kraj Ljubuškog. 

Kontroverzi je bilo i zbog njegova prezimena. Naime, Amerikanci su ga nazivali Petar Tomić. Ipak, kasnije je razjašnjeno kako je ovaj heroj, sukladno običajima kraja u kojem je rođen, nosio obiteljski nadimak Tonić koji je najvjerojatnije doveo do zabune. 

Još Hrvata u američkoj vojsci

Herceg je preminuo 7. prosinca 1941. u Pearl Harboru. Prateći razarač USS Tomich (DE-242) dobio je ime u čast nadnaredniku Petru Hercegu Toniću.

I peti vlasnik američke Medalje časti hrvatskog porijekla je Paul William Bucha. Riječ je o američkom veteranu Vijetnamskog rata, koji je u predsjedničkoj kampanji 2008. godine bio savjetnik za vanjsku politiku Baracka Obame. 

Bucha je rođen 1943. godine u Washingtonu u obitelji hrvatskih emigranata. Njegov djed u SAD je doputovao iz Našica. Ovaj američki ratni veteran danas ima 71 godinu. 

Živi u Ridgefieldu u Connecticutu sa suprugom Cynthijom. Imaju četvero djece. Medalja časti najveće je vojno odličje koje dodjeljuje Vlada Sjedinjenih Američkih Država. 

Medalju mogu dobiti pripadnici svih rodova vojske i svi imaju svoj dizajn odličja, osim Marinaca i Obalne straže, koji koriste mornaričku medalju. Medalju časti uvijek kada je u mogućnosti dodjeljuje predsjednik.